Josipa Lisac poznata je po mješavini muzičkih žanrova, istinska muzička diva, koja scenom vlada 50 godina. Osim muzike bavi se i glumom, a glumila je u 150 predstava, ali i u američkim filmovima “Izgubljeni heroj” i “Dvanaest žigosanih: konačna misija”. Ličanka porijeklom, a rođena Zagrepčanka. Godinama je vegetarijanka, kupa se kozjim mlijekom, priča s biljkama i politika je ne zanima. U slobodno vrijeme voli igrati golf, netakmičarskog je karaktera.
Iako je odgajana na Bahu i Betovnu, vrlo brzo pokazala je zanimanje za rok muziku te je 1967. postala glavni vokal rok grupe. Žena neponovljivog glasa i interpretacije, nedavno je proslavila 50 godina svoje uspješne karijere.
Sve ove godine na sceni njegujete originalan modni stil. Neki će reći da ste i modna ikona koja je bila ispred svoga vremena…
“Volim reći da nisam bila ispred svog vremena, već tačno u pravo vrijeme, ali su mnogi kasnili za mnom. Moraš se znati stilizovati. Upravo u modi je priča o kombinaciji, kako koja s kojom kombinacijom, a to sve polazi od nas. Nešto mora biti minimalno dok je drugo jako naglašeno i onda se to spaja”.
Nakon pola vijeka nastupa da li još uvijek osjetite erupciju emocija u kontaktu s publikom?
“Vidim ja publiku, pola njih vadi ‘rupčeke’ i plače. Kako se publika može rasplakati ako i ja ne plačem? Plačem, plačem i ja… Ali dolazi ta strašna kontrola: ne smiju mi suze doći na oči. Ne mogu pjevati i plakati. A zapravo pjevam i plačem”.
Nakon svih ovih godina gdje crpite energiju, šta Vas motiviše?
“Baš ti ljudi koje susrećem na koncertima, oni meni daju do znanja da je dobro, da sam na dobrom putu. Snagom svojih emocija koje oni meni poklanjaju, ja pjesme vraćam njima. To je jedan uzajaman proces razmjene energije, emocija i ljubavi, baš u tom leži snaga, a lijepe pjesme koje su se dogodile tokom godina meni daju dodatnu snagu”.
Da li je bilo teško ostati sve vrijeme svoja i nijednoga trenutka ne pokleknuti pred onim što je trend, što je komercijala?
“Najteže što može biti je upravo opstati. Osim toga, postojali su ljudi koji su u međuvremenu to prepoznali, koji su to zavoljeli. Oni vam daju podsticaj i oni vam daju snagu. Uvijek moram reći hvala i svaki dan kažem hvala. Apsolutno mi je darovan muzički dar, prekrasna muzikalnost, glas. Međutim, nama su darovane još neke druge stvari, a to moramo prepoznati. To su snaga, hrabrost i upornost. To treba čovjek prepoznati u sebi i izazivati.
Mnogi su za Vas govorili da ste u svakom pogledu drugačija… Pa, kako je prkositi jednoličnoj masi?
“Ja nikad nisam prkosila, a ako sam vidjela da jako puno ljudi ide istim putem i odjednom većina njih skrene lijevo, htjela sam skrenuti desno, da vidim kako je tamo. Treba slijediti svoje zamisli, treba slijediti prvenstveno sebe”.
Danas se najveća bitka vodi, kada je riječ o ljudskim pravima, za pravo da se bude drugačiji. Vi ste tu borbu vodili i izborili se od početka Vaše karijere, kada je biti drugačiji bilo predmet, pa čak i podsmijaha?
“Da, bilo je i podsmijeha. Tada je postojao i slučaj zvani Josipa Lisac, imam to u jednom intervjuu. Ali i danas postoje problemi u pravu da se bude drugačiji. Srećom nisam osoba koja je bila strašno osjetljiva što će drugi reći, pa bila to pohvala ili pokuda, čestitka ili kritika. Pouka bi trebalo biti jedna edukativna mjera – hajde, ti upoznaj sebe, jesi li možda i ti drugačiji, ili nisi, ili se bojiš biti, ili zapravo uopšte ne znaš ko si?”
Pa, da li ste Vi buntovnica u suštini?
“Vjerovatno jesam. To, što ne želim ići tamo gdje i svi, vjerojatno je to bunt. Imam svoj život, imam svoj odabir, trebala bih biti vlasnica sebe. Želim izabrati, želim napraviti tako, po svome. Nisam opterećena drugima. Jednom prilikom su me komunikolozi objasnili da pobuđujem i pozitivna i negativna razmišljanja, isto tako i dojam. Rekla sam da mene ljudi vole, pa me i mrze. Pitala sam ih zašto onda niste pozvali neku drugu osobu koju svi vole. Vrlo brzo su odgovorili da su takvi prosječni. Prosječnost znači da zadovoljavaš masovnost. To se mene ne tiče. To je, možda, nekakav nepisani recept, ali se ponavlja”.
Obzirom da ste bili širom planete, nastupali, živjeli svugdje… Kako izvana izgleda Balkan?
“Svi se mi na neki način borimo s društvom u kojem živimo, ali pošto smo manje područje to se nekako jače osjeti. U velikim prostranstvima taj dojam se pomalo briše. Međutim, mislim da se danas zapravo mir u ljudima pogubio i onaj van nas, u društvu, svijetu u kojem se živi. Tako se pojavio haos u svijetu i kod nas, haos van nas, van naših duša, ljudi žive u stresu, porodični haos se onda preslikava i na cijelo društvo. To su borbe s kojima čovjek i danas živi, život je ogromna borba”.
