Kome je srce u jednom komadu, taj nije ni volio

O karijeri Željka Samardžića nema potrebe mnogo pisati, ali su zato njegove priče živopisne i uvijek otkrivaju nešto novo, što i poslije decenija na muzičkoj sceni o čuvenom Mostarcu nismo znali. U prazničnom duhu, protkan ponosom i srećom, sumira godinu za nama i 25 muzičkih godina, otkrivajući mnogo o njegovom životu, prošlosti, budućnosti, emocijama kojima boji svoje pjesme i koje ga čine takvim kakav jeste – romantik, boem, čovjek koji dijeli muziku, ljubav i prijateljstvo.

Koncerti koje ste nedavno održali u Sava Centru nosili su naziv “25 godina ljubavi iz Beograda”. Šta je još, osim ljubavi, obilježilo sve te godine?

“Muzika, lijepe i uspješne pjesme, koncerti, druženja, nova prijateljstva, kilometri i kilometri na točkovima, u avionima, na brodovima. I sve to, iz ove perspektive, u ovim prazničnim danima i raspoloženju, izgleda bajkovito”.

Kako se ta ljubav zaslužuje i razmjenjuje, a koliko je, možda, ponekad, boljela?

“Ljubav se ne zaslužuje. Može se zaslužiti poštovanje, povjerenje, zahvalnost, ali ljubav ne. Činjenica je da nas ne vole svi onako kako bismo mi to željeli, čak i ako uložimo napor i stavimo pred tuđe noge sve čime raspolažemo – bogatstvo, ponos, život. Ljubav se, ipak, dešava sama od sebe. Smatram da sam srećnik zbog toga što su moj život i karijera ispunjeni takvim osjećanjem i što mogu da ga podijelim. Mislim da nije teško primijetiti da ja sve ovo radim prije svega s ljubavlju. Da biste nešto prenijeli drugima to morate imati u sebi. A što se tiče bola, uskoro će biti objavljena moja nova pjesma “Možda”, u kojoj postoji stih: kome je srce u jednom komadu taj nije ni volio. To je velika istina! Ljubav i bol se međusobno hrane i jedno bez drugog ne može. Ali, ljubavne rane ostaju najdublje urezane u duši”.