Četiri najveća naučna mita u koje baš svi verujemo

Vrijeme je da provjerimo ono u šta vjerujemo od malena.

4. Sunce je u sredini našeg planetarnog sistema
Svi znamo da se Zemlja okreće oko Sunca. Naša zvijezda je u sredini Solarnog sistema a sve planete orbitiraju oko nje.

Netačno.

Baš kao i oni modeli koje su vam možda pokazivali u školi. Svih osam planeta pa i Zemlja se zaista okreću oko Sunca, ali se i samo Sunce okreće oko centra našeg Solarnog sistema.

To izgleda zapravo ovako:

3. Koja je najveća pustinja na svijetu i kako izgleda?
Sigurno mislite Sahara? Ili Kalahari? Gobi možda?

Ne.

Najveća pustinja je Antarktik.

Vratimo se na definiciju pustinje. To je bilo koje mjesto sa manje od 250 mm padavina godišnje. Što znači da Antarktik definitivno ulazi u taj opis. Sada vam nije jasno kako je to moguće, da li tamo onda stalno pada snijeg i odakle uopšte toliki led?

E, pa vidite, zapravo ne padaju ni kiša ni snijeg skoro nikada. A sve te zalihe leda su se pravile milionima godina. Bukvalno.

Antarktik je ubjeljdivo najsuvlji kontinent na našoj planeti. I pored sve te zaleđene vode.

Ne vjerujete?

Evo kako izgleda bez leda:

2. Nulta gravitacija

Otprilike ovako glasi teorija: ukrcate se u svemirski brod i ako se dovoljno udaljite od Zemlje, prelazite u Nultu gravitaciju. To smo vidjeli na snimcima iz Međunarodne svemirske stanice, ili filmu “Gravitacija”.

Ali to je netačno.

Ne postoji Nulta gravitacija. Koliko god daleko otišli. Bilo da ste na Zemlji ili u Međunarodnoj svemirskoj stanici, gravitacija je uvijek praktično ista.

A ovo, sigurno se pitate:

Moramo da vas razočaramo. Nije u pitanju nulta gravitacija već slobodan pad. Osjećaj nedostatka gravitacije u svemiru je zapravo posljedica kontinuiranog pada. Koji se nikada ne završi. Ili bar neko vrijeme. Astronauti u Zemljinoj orbiti konstantno padaju na Zemlju. Isto kao i da recimo skočite iz aviona. Samo bez otpora vazduha.

1. Šta je život
Nauka se već neko vrijeme pita da li život postoji van naše planete Zemlje. Ali, šta je uopšte život? Vjerovatno mislite da je odgovor jednostavan – to su ljudi, ptice, biljke i sva živa bića.

Zapravo nemamo pojma.

Odnosno, naučnici ne mogu da se dogovore šta je to što razlikuje “živo” i “ne živo”.

Nauka uopšte ne može da odredi da li su recimo virusi živi. Oni se dosta razlikuju od bakterija. Mnogo su manji i nemaju ćelije. Ali imaju DNK i mogu da vam naprave mnogo problema. Dakle živi su? Paaa, ne baš. Virusi ne dišu, ne jedu i ne rade baš ništa što bi mogao da bude znak živog organizma. A pošto ne rade ništa što rade živa bića, ne mogu ni da umru zar ne? Zapravo i ne mogu i zato opstaju vjekovima u ledu Sibira na primjer. Jedina stvar koju rade i koja podsjeća na život je što mogu da se razmnožavaju. Ali ni to čak ne rade samostalno, već im je za to potrebna živa ćelija.

U ovom trenutku prevladava mišljenje da virusi ipak jesu “živkasti”, ako ne sasvim živi.

Ali postoje još manje i misterioznije stvari. Recimo viroidi, koji su još jednostavniji od virusa i obično napadaju biljke. A tu su i prioni, koji su samo čudne grupe proteina, ali zaslužne za neke jezive stvari poput bolesti Ludih krava. Da li su oni živi? To stvarno niko ne zna.

Što nije baš dobro. Zato što ne možete da ubijete nešto što nije živo.