Evo kakve stereotipe Balkanci gaje o Ruskinjama

Stereotipi postoje u vezi sa svima, a najzastupljeniji su oni koji se tiču pripadnosti nekom narodu. Često ćete čuti kako su Italijani neviđeni šarmeri i zavodnici, da Rusi najviše na svijetu vole da piju votku, da su Britanci uštogljeni, Španci vatreni i skloni zabavama ili da su Crnogorci lijeni. Tako postoje i mnogi mitovi ili stereotipi o Ruskinjama.

Prvi mit: Ruskinje su lijepe

Ruskinje izlaze “među ljude” dotjerane kao da su upravo sišle sa naslovne strane modnog časopisa, tj. u haljinama koje im stoje kao salivene, obavezno na štiklama (na kojima se graciozno kreću nezavisno od godišnjeg doba i podloge), sa savršenom šminkom i idealnom frizurom, piše sajt Ruska Reč.

Navedene karakteristike su svakako vrlo preuveličane, ali u njima ipak ima istine. Ruskinje se zaista trude da izgledaju privlačno. Objašnjenje je jednostavno: istorijske okolnosti su takve da u Rusiji ima više žena nego muškaraca, tako da je konkurencija dosta jaka. Rusija je pretrpjela dosta ratova, a 20. vijek sa njegovim revolucijama, građanskim ratom i svjetskim ratovima, Gulagom i depresijom tokom 1990-ih, bio je jedan od najkrvavijih i najtežih vjekova u njenoj istoriji. U naše vrijeme se primjećuje pozitivna tendencija u statistici, ali muškarci i dalje umiru od srčanog udara, raka, side, alkohola, duvana, nepažnje na poslu, itd. Žene u Rusiji u prosjeku žive 75 godina, a muškarci 63 godine. Tako ispada da na jednog muškarca dođe više od jedne žene. Neko će pomisliti da to i nije loše. Pa ipak, bolje bi bilo kada bi taj odnos bio 1:1. Prema tome, ako vidite Ruskinju koja se obukla previše dobro za konkretno mjesto ili konkretnu situaciju, ne žurite sa osudom.

Drugi mit: Sve Ruskinje priželjkuju da se udaju za stranca

Ni ovaj mit se nije slučajno pojavio. Internet je “prepun” sajtova za upoznavanje, gdje se žene iz Istočne Evrope (državljanke svih zemalja bivšeg SSSR-a često svuda tretiraju kao “Ruskinje”), pa i građanke Rusije traže u inostranstvu “ljubav za cio život”. Zahvaljujući tim portalima uvrežio se stav o očajnim i siromašnim ženama sa Istoka, koje pokušavaju da ulove zapadnog “princa” i obezbijede lagodan život. Tako je nastao stereotip da su Ruskinje “bića” spremna da se udaju za koga bilo, samo da se izvuku iz zemlje u kojoj život nije lak.

Mnoge Ruskinje zaista traže partnera u inostranstvu. Postoji mnoštvo agencija za bračno posredovanje koje spajaju parove: ženu iz Rusije i muškarca sa Zapada, iz evropskih zemalja. Treba ipak naglasiti da dominantan motiv koji pokreće Ruskinje nije bjekstvo nego potraga za “idealnim mužem” izvan Rusije, u kojoj je “slab ulov”, mada u pojedinim slučajevima zaista može biti prisutna i želja da se pobjegne od provincijalnog sivila, siromaštva i beznađa.

Treći mit: Sve ruske žene su dobre i pune ljubavi

Već je bilo mnogo pokušaja da se zaviri u dušu tipične Ruskinje, naročito u književnosti. Junakinje čuvenog ruskog pjesnika Aleksandra Puškina su vjerne, romantične, karakterne i pune vrlina. Žene ruskih “dekabrista” ostavljaju visoko društvo i odlaze sa svojim muževima u Sibir. Junakinje Dostojevskog pate zajedno sa muškarcima koji su na velikim iskušenjima. Ana Karenjina je žrtvovala porodicu radi ljubavi. Najidealnije žene, tačnije gospođice, iznjedrila je uobrazilja Ivana Turgenjeva. Sasvim drugačiji lik žene osamdesetih godina 20. vijeka nalazimo u poznatom djelu Viktora Jerofejeva “Ruska ljepotica”, gdje je manekenka Irina Tarakanova prikazana kao žena koja je postala bezvoljna usred sveopšteg licemjerja, razočarala se u ljude i, što je najvažnije, u svoju otadžbinu. To je žena koja očajnički žudi za svojom smrću i ne vidi spas ni u religiji, ni u emigraciji.

Ako ostavimo po strani sve književne likove, šta možemo reći o Ruskinjama? Kakve su one u stvarnosti? Nema sumnje da Ruskinje saosjećaju sa ljudima u nevolji. To je ona izrazita crta koja je svojstvena mnogim Ruskinjama, isto kao što je jevrejskim majkama svojstvena pretjerana briga o djeci i mužu.

Stradanje je u suštini svojstveno svim ženama, ali je ono kod mnogih Ruskinja hipertrofirano. Pored toga, Ruskinje po pravilu i same pate tokom cijelog života, isto kao i njihova otadžbina Rusija. Neprekidni ratovi i nedaće na genetskom nivou ne daju Ruskinjama da sve vrijeme žive srećno i u blagostanju. Nesrećna sudbina žena u Rusiji tragikomično je odražena u sljedećim prilično neumjesnim ruskim poslovicama:

Udri ženu čekićem, biće kao zlato. (rus. “Beй babu molotom – budet baba zolotom”).

Kokoška ne može postati pijetao, a žena ne može postati muško. (rus. “Kurice ne bыtь petuhom, a babe mužikom”).

Drži se, ženo, svog krivog vretena. (rus. “Znaй, baba, svoe krivoe vereteno”).

Nije našla žena muškarca, pa se udala za cjepanicu. (rus. “Ne našla baba mužika, vыšla za čurbaka”).

Pas je pametniji od žene – ne laje na gazdu. (rus. “Sobaka umneй babы: na hozяina ne laet”).

Četvrti mit: Ruskinje su krotke, popustljive, i slušaju svoje muževe

I ovo mišljenje se uvrežilo tokom vjekova neravnopravnosti žena. Treba, međutim, istaći da su žene u srednjevjekovnoj Rusiji bile obrazovane kao i muškarci. Djevojčice su išle u školu i sticale obrazovanje. U Novgorodu je u srednjem vijeku cvjetala republika. Do nje nisu stigli mongolski zavojevači. Tamo su žene imale pravo glasa, čega u tadašnjoj Evropi nije bilo, kao što nije bilo ni obrazovanih žena.

Šta se zatim dogodilo?

Većina ruskih kneževina je postala politički zavisna od moćne Zlatne horde, i ta zavisnost je trajala skoro tri vijeka (do 1480. godine), što se moralo odraziti na mentalitet naroda. Odnos prema ženama je postao istočnjački. Žena je bila dužna da rađa djecu i vodi domaćinstvo. To su bile njene obaveze bar u naredna tri stoljeća (sa malim varijacijama vezanim za pripadnost određenom staležu). Ženama je obrazovanje “vratio” Petar Prvi, ali je glavnu ulogu u emancipaciji žena u Rusiji odigrala Jekaterina Daškova, prijateljica i saradnica Katarine Velike, prva žena u Evropi koja je bila na čelu Akademije nauka. Međutim, te promjene su se ticale samo najvišeg staleža. Žene su u Rusiji počele da stiču obrazovanje nezavisno od staleža tek poslije revolucije 1917. godine. Tada su boljševici imali cilj da stvore “novog čovjeka”.

“Rješavanje ženskog pitanja” (takva formulacija je postojala u partijskom rječniku) značilo je da žene moraju biti aktivnije u borbi za socijalizam. Formirani su specijalni “ženski savjeti” za rad sa ženama, sa ciljem da se prevaziđe pasivnost Ruskinja. Na čelu tih savjeta je bila emancipovana i kontroverzna dama Aleksandra Kolontaj, prva žena na ministarskoj funkciji.

Međutim, i poslije sovjetske i savremene globalne emancipacije žene u Rusiji su još uvijek manje emancipovane od Evropljanki, da i ne govorimo o Amerikankama. Ruskinje rado prepuštaju mužu da izdržava porodicu i “izviruju” iza njegovog ramena, ali pod jednim vrlo važnim uslovom, to rame obavezno mora biti snažno i pouzdano. S obzirom da demografska situacija u Rusiji nije takva da svaka žena može računati na pouzdanog muškarca, Ruskinjama često ne preostaje ništa drugo nego da preuzmu “vlast” u svoje ruke, piše sajt Ruska Reč.