“Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu” je pismo koje je postalo viralno na internetu, a svjedoči o tome koliko je beznačajna naša suština. Nije važno da li smo genijalne, kreativne, inteligentne, kulturne, nježne, istrajne ili marljive i vrijedne. Važnije je da smo lijepe, privlačne i moderne.
Zato se krijemo. Zato krijemo znake našeg života, naše mladeže, naše kile viška ili manjka. Zbog toga stalno popravljamo i povlačimo naše bluze, uvijek pokušavamo da budemo još ljepše i fotošopiramo našu realnost.
Na sve ovo se savršeno osvrće pismo koje prenosimo u nastavku:
“Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu,
Ja sam ova žena koja sjedi na peškiru pored tebe. Ova što je došla sa jednim dječakom i jednom djevojčicom.
Prije svega želim da ti kažem da je baš lijepo sjedjeti blizu tebe i tvoje grupe drugara u ovom djeliću vremena u kom se naši prostori dodiruju jedan sa drugim i vazduh ispunjavaju vaš smijeh, razgovori i vaša muzika.
Znaš li jednu stvar? Malo sam se trgla kada sam shvatila da nisam svjesna kada sam odatle prešla ovdje: od toga da sam “djevojčica” do toga da sam “gospođa pored”, od toga da sam ona koja na plažu ide sa drugarima do one koja vodi djecu sa sobom.
Ali ne pišem ti zato. Pišem ti jer bih voljela da ti kažem zašto se moj pogled zaustavio na tebi. Vidjela sam te i nisam mogla da izbjegnem da te ne primijetim.
Vidjela sam da si se ti posljednja skinula. Vidjela sam da si bila iza svih ostalih u grupi, da si skinula majicu kada niko nije gledao, da ne bi privukla pažnju. Ali, ja sam te vidjela. Iako nisam baš tebe gledala, vidjela sam te.
Vidjela sam da sjediš na peškiru u pažljivo odabranom položaju, pokrivaš svoj stomak rukama.
Vidjela sam kako stavljaš kosu iza ušiju, spuštajući glavu da bi mogla da je dohvatiš, vjerovatno da ne bi pomjerala ruke sa te studiozno proučene opuštene poze.
Vidjela sam kako ustaješ da ideš na kupanje i gutaš nervozno knedlu jer moraš da sačekaš svoju drugaricu tako stojeći, izložena pogledima i kako ponovo koristiš ruke da se pokriješ kao da su one pareo. Pokušavala si da pokriješ svoje strije, masnoću, celulit.
Vidjela sam da ti je neprijatno jer nisi mogla da pokriješ cijelo tijelo dok si se udaljavala od grupe na isti, diskretan, način na koji si skinula majicu.
Ne znam da li je ta tvoja neprijatnost sa samom sobom nekako povezana sa načinom na koji je tvoja drugarica koju si čekala raspustila svoju gustu kosu na savršena leđa kojima su samo nedostajala Victoria Secret krila. A ti si, u međuvremenu, gledala u pod. Tražila si neko sklonište u sebi, pokušavala si da se sakriješ u samu sebe.
Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu, voljela bih da mogu da ti kažem mnoge stvari. Možda zato što sam ja, prije nego što sam postala gospođa sa djecom, bila tu, na tvom peškiru.
Voljela bih da mogu da ti kažem da sam, zapravo, bila na tvom i na peškiru tvoje drugarice. Bila sam ti i bila sam ona. A sada nisam ni jedna ni druga ili sam možda malo od obje. Kada bih mogla da vratim vrijeme, jednostavno bih odabrala da se zabavljam, umjesto da brinem ili umanjujem svoju vrijednost razmišljajući na kom od dva peškira bih radije bila.
Voljela bih da mogu da ti kažem da sam vidjela da u torbi nosiš knjigu i da, kakav god da je stomak na tvom sedamnaestogodišnjem tijelu, izgubiće svoj oblik prije nego što ti izgubiš bogatstvo tvog uma.
Voljela bih da mogu a ti kažem da imaš prelijep osmijeh i da je šteta što si toliko zauzeta skrivanjem sebe da nemaš vremena da se više smiješ.
Voljela bih da mogu da ti kažem da je to tijelo kog se stidiš lijepo samo zato što je mlado. Lijepo je samo zato što je živo. Zbog same činjenice da te grli i nosi ono što si ti zaista i što ti pravi društvo u svemu što radiš.
Voljela bih da mogu da ti kažem da bi trebalo da se vidiš očima žene u tridesetim godinama, jer bi tada shvatila koliko zaslužuješ da budeš voljena i da voliš samu sebe.
Voljela bih da mogu da ti kažem da te osoba koja te jednog dana bude zaista voljela neće voljeti zbog toga kakva si i pored tvog tijela, već će obožavati tvoje tijelo, svaku krivinu, svaki njegov djelić, svaku liniju, svaki mladež. Obožavaće jedinstven i divan dizajn tvog tijela, a ako to ne uradi, ako te ne voli takvu kakva si, ne zaslužuje tvoju ljubav.
Voljela bih da mogu da ti kažem, i molim te da mi vjeruješ, da si savršena takva kakva si, prelijepa u svojoj nesavršenosti.
Ali šta mogu da ti kažem ja, samo žena sa peškira pored.
Njoj ću reći SVE!
Ali znaš šta? Došla sam sa mojom ćerkom, onom u roze kupaćem kostimu, onom što se igra na obali i sva je prljava od pijeska. Njena jedina briga danas je hladna voda.
Draga djevojčice u zelenom kupaćem kostimu, tebi ne mogu da kažem ništa.
Ali njoj ću reći sve, baš SVE.
I reći ću SVE i mom sinu.
Jer je to način na koji zaslužujemo da budemo voljeni. I na taj način bi trebalo da volimo.”
Prelijepo…