Nekadašnja zgrada Generalštaba u centru Beograda je uglavnom podsjetnik na događaje od prije 20 godina. Neki se, međutim, možda sjećaju drugog imena ove zgrade – Sutjeska.
Kako piše portal Vitraž, prema jednom od tumačenja samog autora, arhitekte Nikole Dobrovića, ova zgrada trebalo je da “prenese” u prijestonicu komad planine na kojem se vodila odlučujuća borba između partizana i sila Osovine u proljeće 1943. godine – tzv. Peta neprijateljska ofanziva.
Tada su partizanske snage, uprkos ogromnim gubicima, uspjele da se probiju iz neprijateljskog obruča. Bitka koja je u poslijeratnoj istoriji slavljena kao prekretnica, trijumf, koji je naposletku i omogućio pobjedu partizana u ratu, te izgradnju socijalističke Jugoslavije.
Najupečatljiviji motiv ovog zdanja (izgrađenog 1956-1963) bio je kaskadni procjep između dva dijela kompleksa, koji je simbolički predstavljao proboj djela partizanskih snaga iz obruča.
Pored podsjetnika u centru tadašnje jugoslovenske prijestonice, izgrađen je i spomenik na mjestu gdje su se vodile odlučujuće borbe – u bosanskohercegovačkom seocetu Tjentište.
Izgradnja spomenika, koji je danas globalno poznat zahvaljujući izvjesnom belgijskom fotografu, povjerena je jednom od tadašnjih prvaka jugoslovenskog apstraktnog vajarstava – Miodragu Živkoviću.
Spomenik pobjedi u bici na Sutjesci otkriven je 1971. godine, povodom tridesetogodišnjice od izbijanja partizanskog ustanka u Drugom svjetskom ratu. Prema Živkovićevoj zamisli isklesane su dvije asimetrične strukture koje vizuelno evociraju proboj.
Gledajući spomenik posmatrač je “uskraćen” za sve gubitke koje su partizanske snage pretrpjele, kao i teškoće kroz koje su prošli. Spomenik, naprotiv, odiše optimizmom, evocira prkos, snagu i pobjedu.
Sjećanje na najveću ratnu epopeju nije međutim bilo dovoljno uklesati samo u prostoru. Za uspješnu izgradnju mita bilo je neophodno posegnuti za još jednim moćnim medijem – filmom. U ovom slučaju autentičnim žanrom koji je iznjedrila socijalistička Jugoslavija – partizanskim filmom.
Glavni junak ovog filma bio je maršal lično. Prvi izbor Josipa Broza Tita bio je, navodno, Kirk Daglas, s kojim se i susreo prilikom Daglasove posjete Jugoslaviji 1964. godine.
Ali Daglas je navodno bio prezauzet, te je izbor naposletku pao na Ričarda Bartona.
U dnevniku koji je pedantno vodio Barton je između ostalog zabilježio svoje zebnje, kao i teškoće sa kojima se susreo tokom snimanja – nadao se da će uspjeti da se “izbori” sa dodijeljenom mu ulogom, kao i da utiče na odabir materijala i kadrova.
Kasnije se žalio da je okružen amaterima, dok je susret sa Brozom i Jovankom na filmskom setu okarakterisao kao ispunjeniji besmislenim protokolom od susreta sa britanskim plemstvom.
