El Niño

Tekst i fotografije: Rale Radonjić

U danima pred dolazak na njegove rodne Njeguše, gdje je bio dogovoren intervju s Jovanom Perunovićem, mladim trkačem iz Kotora, osjećao sam uzbuđenje jer mi je to bio prvi put da radim intervju sa sportistom koji ne dolazi iz popularnih sportova sa ovih prostora – barem kada je riječ o široj publici.

Njegovo se ime, u ostatku populacije, one koja prati dešavanja na trkama u Crnoj Gori i regionu, u posljednje vrijeme vezuje za bijelu Fiću koju pamti svako ko je makar jednom imao priliku da je čuje i vidi. Više o njima ćete pročitati u nastavku.

Fotografisanje i intervju su organizovani samo dan nakon trke na Njegušima na kojoj je uzeo prvo mjesto i osvojio rekord staze u svojoj klasi, što mu je baš zbog tog domaćeg terena imalo posebnu draž.

Reci nam nešto više o sebi – čime se baviš osim trkanja, koliko imaš godina i otkud ti za volanom trkačkog auta?

Ja sam Perunović Jovan iz Kotora, radim u CEDIS-u, imam 27 godina. Još davne 2001. godine, kao mali, uz ujaka Gorana Vučkovića počeo sam da pratim trke, a 2017. sa 19 godina sjedam u svoj prvi trkački auto – “mali N”, koji je, po meni, najbolja škola za ulazak u ovaj sport. Ujedno je to i najbrojnija klasa, a već tada, sa četiri pobjede u šest trka, osvajam šampionsku titulu.

Kakav je to auto, kojoj klasi pripada, koji motor je u njemu, pogon, snaga… Možeš li to malo detaljnije objasniti za one koji ne znaju?

To je Fiat 750 koji pokreće motor iz motocikla BMW S1000 RR, sa oko 200–210 konjskih snaga, u vozilu mase svega 600 kg i sa zadnjim pogonom. Tvorac ovog auta je odavno poznati as Tihomir Aćimić, koji je složio jedan od najbržih i najatraktivnijih prototipa – kako kod nas, tako i u regionu.

Koliko se već trkaš? Gdje sebe vidiš u daljoj budućnosti?

Ovo mi je već deveta sezona. Promijenio sam nekoliko klasa, a jedno vrijeme sam se bavio i kružnim trkama. Planove pravim godinu za godinom, u zavisnosti od budžeta. Ali, ako bih mogao da biram – neki evropski kup.

Koliko država pomaže tvoj sport i mlade takmičare u trkanju?

Nažalost, do sada nijesmo imali veliku podršku, a smatram da je zaslužujemo – jer godinama unazad imamo u prosjeku po dva do tri šampiona CEZ-a, kao i šampiona Evrope 2022. Velika je čast predstaviti ovako malu zemlju na najvišoj stepenici Evrope, među mnogo jačim državama.

Koliko se u ovom sportu vodi računa o bezbjednosti vozača i publike?

Organizator svake trke je u obavezi da obezbijedi stazu na maksimalan mogući način, kako bi bila sigurna i za takmičare i za publiku. Mislim da to rade na vrhunskom nivou, jer se pojedine staze pripremaju i po dva do tri mjeseca unaprijed.

Omiljena staza u Crnoj Gori i okolini, ali i u inostranstvu – od onih koje nijesi vozio?

Svaka staza ima svoju čar, ali bih izdvojio Glavu Zete kao jednu od najzanimljivijih konfiguracija – ujedno je to i staza na kojoj sam ostvario svoju prvu pobjedu. Od inostranih, izdvojio bih evropsku trku u Buzetu, koja okuplja preko 250 takmičara svake godine. Takođe, imam želju da se pojavim na Ilirskoj Bistrici u Sloveniji, kao i na Rechbergu u Austriji.

Gdje se nalazi auto-moto sport u Crnoj Gori?

Od ove godine u Savezu imamo ljude poput Dragana Milića, Željka Ivanovića i Tihomira Aćimića – stare asove ovog sporta, koji rade vrhunski posao i, siguran sam, guraju auto-moto sport ka većim uspjesima.

Da li bi prihvatio ponudu za neko takmičenje u inostranstvu – sjutra?

Naravno, zašto da ne. Uvijek sam otvoren za sve opcije i saradnje. Ali sve to zavisi od sponzora, vremena i malo sreće.

F1, WRC ili Endurance – i zašto?

WRC je, po meni, definitivno najzahtjevniji u našem sportu, kao i F1. Ali u realnim mogućnostima i onome što meni najviše odgovara – vjerovatno bi to bio Endurance.

Sim racing – pomoć ili zabava?

Može i kao pomoć, može i kao zabava. Meni lično – kao pomoć. Postoji nekoliko brdskih staza koje su urađene na vrhunskom nivou, kao i auta. Tako da, kad idemo na trke koje su udaljene preko 500 km i više, a nijesmo u mogućnosti da ih dobro upoznamo uživo, pomoć simulatora je uvijek dobrodošla.

Da li se planovi u domaćem takmičenju prave sezonu za sezonu? Da li je uopšte moguće drugačije?

Pošto sezona traje od maja do oktobra, obično se planira sezona po sezona – osim ako nijeste ugovorom vezani za neki klub ili takmičenje.

Koliko ti je podrška porodice značila na ovom putu do sada?

Kad sam prvi put pomenuo da bih vozio trke, rekli su: “Kad zaradiš, ti vozi”, u smislu da nikad taj zarađeni novac neću dati na trke. Nije dugo prošlo, ja sam doveo kući svoj prvi trkački auto – i od tog trenutka mogu reći da su mi najveća podrška.

Još odavno te zovu “Dječak” – ima li neka priča iza tog nadimka?

Tako je, još 2017. godine, na svom prvom ikad odvoženom treningu, bio sam na prvom mjestu ispred 13 vozača, među kojima su neki već godinama bili u sportu. U tom trenutku, drugoplasiranom stiže poziv i pitaju ga: “Koji si?”, a on odgovara: “Ja drugi, a neki dječak je ispred mene.” Tako se kroz publiku odmah pročulo: “Ko je Dječak? Ko je Dječak?” – i tako je Dječak postao Perunović Jovan.

Na kraju, najveći utisak ostavlja podrška porodice u ovom sportu. Majka, otac i brat, ali i ujak kojeg je pomenuo kao pokretača cijele priče, tokom i uoči trke, kao mali tim tu su – na usluzi budućem šampionu za volanom.

Njegova pristupačnost, skromnost i vaspitanje već su od njega napravili to, posevćenost i talenat ga samo guraju dalje. Budućnost auto-trka u Crnoj Gori izgleda svjetlije nego ikad.