Evo šta piše u deklaraciji o jeziku koja je podijelila Balkan

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan, navodi se u deklaraciji koju je juče potpisalo više od 200 stručnjaka iz lingvistike i drugih društvenih nauka.

U tekstu deklaracije u koji je Blic imao uvid, a čiji će sadržaj sjutra biti zvanično objelodanjen u Sarajevu navodi se da je riječ o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama, te da “korišćenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika”.

Do sada je deklaraciju potpisalo više od 200 lingvista, književnika, naučnika i drugih javnih ličnosti iz regiona, a ovo su prve reakcije
 
Enver Kazaz: Jezik nije sredstvo mržnje

Enver Kazaz, profesor književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji bi trebalo da predstavi Dekleraciju, kaže da je cilj ovog dokumenta da se ukaže na “jezički nacionalizam”.

“Jezik, koji je u 19. vijeku i ranije bio faktor zajedništva, na kraju 20. vijeka postao je sredstvo mržnje. Izgubio je ontološku dimenziju i dobio ideološku. Hoćemo da vratimo tu ontološku dimenziju. Svaki narod ima pravo na standardizaciju jezika, i tu nema ništa sporno, ali on ne može da bude sredstvo mržnje i segregacije. Cijela priča bi možda mogla da stane u ono što je Branko Radičević sagledao, a to je da je jezik oružje pjesnika i dohvata duh, a ne ideologiju”, kaže Kazaz.

Do ideje o Dekleraciji o zajedničkom jeziku se došlo slučajno, prije izvjesnog vremena u Sarajevu, na jednom predavanju koje je držala hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić, gdje se govorilo o diskriminaciji u školskom sistemu, prije svega u BiH.

Profesor Kazaz kaže da je pozitivno iznenađen odzivom ljudi koji su potpisali Dekleraciju.

Vladimir Arsenijević: Borba protiv gluposti

“Deklaracija je proistekla iz projekta “Jezici i nacionalizmi” koju smo pokrenuli na regionalnom nivou i tokom 2016. održali četiri konferencije u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, gdje se razgovaralo o toj neprirodnoj vezi između identitetske politike i ligvistike i šta se može raditi s činjenicom da mi svi govorimo jednim jezikom koji nam omogućava komunikaciju, a ne znamo mu ni ime. Saplićemo se o te akronime BHCS i kojekakve gluposti i živimo u jednom jako neprirodnom stanju”, kaže Vladimir Arsenijević za “Blic”.

On dodaje da će objavljivanjem deklaracije biti pozvani svi građani da daju podršku.

“Nama predstoji da pozovemo apsolutno bilo kog građanina ovih zemalja, kao i drugih zemalja koji razumiju problematiku i naš stav u tome i da zatim vidimo šta se može učiniti u svakoj zemlji pojedinačno. Evidentno je da ispod tog nacionalističkog mejnstrima, koji je dominantan u cijelom regionu, ipak postoji veliki broj ljudi koji se protive takvoj gluposti i to je glavna snaga ovog projekta”, zaključuje Arsenijević.

“Deklaracija bi takođe mogla proizvesti opušteniji odnos prema jeziku, a i prema činjenici da nekoliko naroda ima zajednički jezik. Na tragu stare Deklaracije od prije pola vijeka, a pred zahtjevima novog doba i pojava koje je ono donijelo, nova Deklaracija takođe ističe ravnopravnost, ali i ispravlja netačnost iz stare Deklaracije da se narod i jezik podudaraju, jer to je deplasirano tvrditi u 21. vijeku, kad imamo mnogobrojne primjere iz čitavog svijeta za suprotno… A nazivom jezika ova se deklaracija ne bavi i ne predlaže ni jedan naziv. Ona bi mogla doprinijeti i smanjivanju netrpeljivosti i nacionalizma i prestanku razdvajanja djece različitih nacionalnosti u školama pod izgovorom da govore drugim jezikom. Mladi ljudi koji su prošli kroz takvo školovanje javno svjedoče da ta segregacija povećava međunacionalnu netrpeljivost i proizvodi buduće glasače nacionalističkih stranaka”, izjavila je za “T portal” Snježana Kordić, lingvista iz Hrvatske.
 
Ivan Klajn: Treba da ostane naziv srpsko-hrvatski

“Potpuno se slažem sa tim što je pisala lingvista Snježana Kordić koju u Hrvatskoj proklinju zbog toga. To je isti jezik, međusobno se vrlo malo razlikuje. Kada je u pitanju naziv tog zajedničkog jezika, davno je usvojen naziv srpsko-hrvatski i pri tome treba ostati. Bosanski ili bošnjački jezik je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji… Kada je u pitanju mogućnost da ova deklaracija nešto promijeni, malo sam pesimista”, kaže lingvista i akademik Ivan Klajn.

“Nije cilj deklaracije da pozove na stvaranje jedinstvenog jezika, već upravo suprotno, deklaracija kaže da je riječ je o policentričnom jeziku čije bogatstvo prožimanja treba pustiti da se slobodno razvija. Deklaracija ustaje protiv nacionalističkih manipulacija jezikom i ideje da se jezici nužno moraju razdvajati kako bi se učvrstili odvojeni nacionalni identiteti, da se narod i jezik moraju podudarati, smatra da je to nepotrebno i da je bogatstvo sva četiri jezika u činjenici da dele zajedničku lingvističku osnovu”, istakao je hrvatski književnik Igor Štiks, a prenosi “Jutarnji list”.

Filip David: Očekujem reakcije šovinista

“Očekujem žestoke reakcije nacionalistički i šovinistički orijentisanih političara i raznih udruženja jer je gotovo u svim sredinama bivše Jugoslavije jezik i jezičko bogatstvo zloupotrijebljeno za usko nacionalne interese”, navodi književnik Filip David.

Dejan Jović: I Austrijanci govore njemački

“Dovoljno je otići u Bosnu i Hercegovinu i vidjeti bankomate koji vas pitaju na kom jeziku komunicirate, na srpskom, hrvatskom, bosanskom (ili bošnjačkom), pa da se vidi sav paradoks i sva glupost takve politike. Škoti nijesu manje Škoti zato što imaju isti jezik kao i Englezi, pa ga čak ni ne nazivaju škotskim, niti su Austrijanci manje Austrijanci zato što govore njemački”, izjavio je za “T portal” Dejan jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka.

Željko Jozić: Promašena akcija

“Čini mi se da je dosta nezaslužene bure podigla ova cijela akcija. Vrlo bombastično najavljena uz potpise brojnih novinara i umjetnika iz područja književnosti, filma i pozorišta s ovih prostora sama je Deklaracija svojevrstan odgovor na sasvim primjereno obilježavanje 50. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika na čijem je tragu, kako neki od pokretača ističu, premda to nije tačno”, kaže Željko Jozić, direktor Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.On dodaje da mu se čini da je Deklaracija o zajedničkom jeziku na tragu Bečkog književnog dogovora koji je potpisan prije 167 godina upravo 28. marta 1850. godine jer i jedan i drugi dokument polaze od iste pretpostavke: Hrvati i ostali narodi govore zajedničkim jezikom.U Deklaraciji o zajedničkom jeziku svi govore tim zajedničkim jezikom, ali on nema imena premda bi se svakom korisniku ostavila mogućnost da svatko svoj jezik imenuje kako želi.
“Kao da to sad nije slučaj. Na posljednjem popisu stanovništva 2011. svaki se građanin RH mogao se izjasniti kojim jezikom govori pa je tako 95,60 odsto njih za svoj materinski jezik odabralo hrvatski, a više od 10.000 državljana RH odabralo je naziv hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski”, naveo je Jozić, a prenosi “Tanjug”.”Isto tako je pravo svake države da se prema službenome nazivu svog jezika odredi u svojim temeljnim dokumentima, poput Ustava, i da ga nazove onako kako misli da je u skladu s voljom većine svojih građana”, istakao je on.

Najzad, Jozić misli da je riječ o potpuno promašenoj akciji koja ni na koji način ne može da utiče na činjenicu da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski te da je hrvatski jezik službeni jezik Evropske unije.