Kad zataji porodica i društvo ispašta

Resocijalizacija maloljetnih delinkvenata daje rezultate, ali ne odmah i ne magične. Najveći uspjeh je kada usvoje radne navike, prihvate obaveze i poštuju norme i pravila ponašanja. To su iskustva stručnjaka Centra Ljubović, ustanove socijalne i dječije zaštite koja se bavi institucionalnom zaštitom (nezavodskog tipa) djece sa problemima u ponašanju, piše Pobjeda.

Prema njihovim riječima, većina onih koji prođu proces resocijalizacije nema struktuirano vrijeme, ne znaju kad treba ustati, ići u školu, praktikovati određene aktivnosti. Oni, uglavnom, sve uče od nule. Priča o resocijalizaciji maloljetnih delinkvenata, odnosno dolazak maloljetnih prekršilaca u ustanovu zavodskog tipa je ipak poraz društva, potvrda da smo zakasnili. Ukazuje da je bitan proces izostao ili u najvećem broju slučajeva nikada nije ni počeo.

“Ljudi zaboravljaju da je smještanje u ustanovu zadnja solucija, kada su već propuštene mnoge šanse, propušteno da se na adekvatan način pristupi djetetu, od vrtića, familije, škole”, priča koordinatorka vaspitnog rada u Ljuboviću, specijalna pedagoškinja Sonja Dragojević.

Dragojević navodi da trenutno u Ljuboviću boravi 17 korisnika, prosječne dobi oko 15, 16 godina mada dolaze i nešto mlađi i stariji. U ustanovi funkcioniše, kako objašnjava, jedna organizaciona jedinica. Ona je namijenjena smještaju djece, koje nadležni sudovi usmjere na smještaj do okončanja pripremnog postupka, odnosno dok je sudski postupak prema maloljetnim licima u toku i djece koja se nađu u kretanju bez nadzora roditelja ili staratelja prema procjeni centara za socijalni rad (dok se ne nađe neko trajnije rješenje, odnosno trajni oblik socijalne i dječje zaštite). Nakon tog perioda djeca koja ostaju u ustanovi prelaze na institucionalni smještaj, koji uključuje internatski 24-časovni život u ustanovi, odakle se školuju, idu na radnu praksu i zapošljavaju.

“Boravak u ustanovi organizovan je po svim pravilima koja simuliraju neki prosječan porodični život”, navodi Dragojević.

Proces resocijalizacije, kako objašnjava, počinje opservaciono dijagnostičkim postupkom koji traje do dva mjeseca i radi se za sve korisnike.

“To je period koji iskoristimo da prepoznamo akutne probleme djeteta i da u skladu sa tim uradimo adekvatan individualni plan rada sa korisnikom. Individualni planovi se rade u roku od najduže sedam dana po smještanju korisnika u ustanovu, u saradnji sa centrima za socijalni rad”, navodi Dragojević.

Kako kaže, stručni radnik mora biti neko ko će ličnim primjerom biti motiv za dijete.

“Mali pomak u radu uzdignemo na nivo glorifikacije u smislu da motivišemo dijete, da ga stavimo u fokus, da se osjeti značajnim. To su većinom djeca koja su zanemarivana, osporavani im uspjesi, nijesu imali podršku na adekvatan način. Nekada dijete odgovara na to vaše podržavanje, a nekada, kako nije naviknuto nije socijalizovano, bez obzira na napor očekivana reakcija izostaje”, priča pedagoškinja.

Osim individualnog pristupa, koji je, kako kaže, suština rada sa korisnikom, resocijalizacija uključuje i grupni rad, zatim realizaciju edukativnih i kreativnih radionica prilagođenih potrebama korisnika i njihovim kapacitetatima, praktikovanje sportskih aktivnosti, uključivanje u lokalna sportska dešavanja, posjetu sportskim manifestacijama. U procesu resocijalizacije korisnika, po njenim riječima, jedan od najvažnijih resursa je porodica, ali ističe i da je to u najvećem broju slučajeva i resurs koji nedostaje.

“Najčešće naši korisnici dolaze iz nefunkcionalnih porodica, vrlo rijetko se dešava da je porodica funkcionalna i da može da bude partner za saradnju. Postoji prilična nezainteresovanost roditelja iz raznih razloga. To su obično porodice koje su u veoma lošem socio-ekonomskom položaju, sa velikim brojem djece, koje nijesu dorasle zadatku i roditelji nijesu u stanju da obavljaju ulogu. I pored toga mi nastojimo da ih na svaki način uključimo u proces, nekada samo da učestvuju u izradi individualnog plana, kako bi djeca vidjela da oni pokazuju makar neku brigu”, navodi Dragojević.

U slučajevima maloljetničke delinkvencije škola je, smatra, jedna od najvažnijih karika prevencije i tome bi se moralo pridavati mnogo više pažnje, od najranijeg uzrasta djece. Škole, objašnjava, preko svojih pedagoških službi moraju imati ključnu ulogu u otkrivanju i prepoznavanju problema u ponašanju djece i animiranju svih nadležnih subjekata, za njihovo rješavanje, bez odlaganja.

“Što je dijete na nižem razvojnom uzrastu veće su šanse da nešto uradite. Mnogo je teže kada nam dođe dijete sa 17 godina. Prevencija je suština, kao i rana intervencija. I važno je da se ozbiljno razmotri mogućnost da budemo prisutni na izvoru”, kazala je Dragojević.

Govoreći o dijagnostici maloljetnika koji prođu kroz ovu ustanovu, psihološkinja Ana Kulić ističe da se u najvećem broju slučajeva radi o poremećajima u ponašanju u vidu impulsivnosti, agresivnosti, emocionalne i socijalne nezrelosti. Ovi problemi se, kako objašnjava, ispoljavaju na razne načine, razbojništvom huliganstvom, pljačkama i sl.

“Imamo djecu koja imaju od 15 do 17 godina, ali su emocionalno i socijalno na stepenu predškolaca. Kada pogledate njihovo odrastanje možete da shvatite zašto je to tako. Oni su vaspitno zapušteni, obrazovno vrlo često, skoro da nikada ni nijesu išli u školu, odrastali su na ulici, bez pažnje, brige i ljubavi”, objašnjava Kulić.

Često se u ovim slučajevima, po njenim riječima, može govoriti o transgeneracijskom prenosu poremećaja u ponašanju, pa obično i njihovi roditelji imaju iste probleme.

“Veliki procenat slučajeva djece koja dođu kod nas imaju roditelje koji imaju iste probleme ili su zavisnici, imaju agresivna ponašanja, neki su u zatvoru. Djeca kod kojih postoje genetske predispozicije da razviju određena ponašanja, a zatim rastu u okruženju koje ih ne stimuliše na pravi način, neminovno je da oni razviju takve oblike ponašanja”, objašnjava psihološkinja.

Govoreći o vrstama i metodama rada u okviru individualne i grupne terapije Kulić izdvaja rad savjetodavnog kluba Ljubović, u okviru koga se kroz razgovor i potom principom roll playa obrađuju ključne životne teme, razgovara se o agresiji, bijesu, o načinu rješavanja konflikata.

“Djeca u početku pokazuju otpor, nikome nije prijatno da priča o nekim svojim bolnim životnim pričama. Dodatno, uvijek sumnjaju da vaše namjere nijesu dobre, čak su i paranoidni, ali uz adekvatan rad polako se oslobađaju. Čim jedan korisnik počne da iznosi detalje iz svog života, to oslobađa druge i onda se nadovezuju i širi se priča. Ključna stvar je da ih vi razumijete, da ih ne osuđujete, jer su oni naviknuti na osuđivanje i uvijek im je početna pozicija da ćete ih i vi osuditi”, objašnjava ona.

Kroz ustanovu, kako navodi, prođe i veliki broj povratnika, što ukazuje da često nije dovoljno to što se sa njima radi, te da ustanova treba da sarađuje sa drugim ustanovama i da se zajedno djeluje kako se povratnik ne bi vratio.

“Kada izađu iz naše ustanove, vraćaju se u isto društvo. Ti spoljašnji uticaji su uvijek dominantni i treba zajedno kod njih stvoriti sposobnost da se tome odupru”, kaže Kulić.

Pedagoškinja Stanislava Šćepanović navodi da kada je u pitanju uključivanje štićenika u redovan školski sistem, ali i nakon što se završi proces resocijalizacije primjetna je snažna stigmatizacija sredine, koja odbija da prihvati ovu djecu kao dio zajednice.

“Dešava se da postoji bojazan roditelja za bezbjednost u školi, ukoliko je dijete iz naše ustanove tamo. Stigmatizacija je vidna na svim poljima. Radite kako bi svako dijete vratili u sredinu, ojačano, ali je bitno i da sredina bude spremna da ih prihvati”, ističe Šćepanović.