Razgovarao: Ljubomir Filipović
Andrija Lekić je reditelj. Fotograf po profesiji i obrazovanju. Unuk legendarnog partizanskog borca Đorđa Đoka Lekića. Sa svojih četrdeset devet godina i skoro dva metra visine – energičnošću više podsjeća na mladog momka sa barskih i beogradskih ulica na kojima je odrastao, nego na pedesetogodišnjaka koji iza sebe ima bogatu životnu priču ispunjenu poznanstvima sa najneobičnijim ljudima iz svih uglova planete. Njegove fotografije se nalaze u udžbenicima, radio je za Vivijen Vestvud, drugovao sa Mikom Džonsom iz kultnog benda The Clash, poznaje se sa Vimom Vendersom, i tu se lista ne završava.
Od klubova u Zapadnom Londonu, preko života sa beskućnicima sa pariskih ulica, protesta i sahrana protestanata u periodu nakon arapskog proljeća u najopasnijim četvrtima Kaira, ruševina Fukušime odmah poslije cunamija, kamenoloma sa tursko-sirijske granice, Andriju je put doveo u Arizonu u Globe.
CdM: Odakle ti u Arizoni?
AL: Došao sam na poziv Državnog univerziteta Arizone (ASU) i Melikian Centra, čemu mogu da zahvalim i tebi.
Ideja je bila da snimim film o putevima predaka. Centralna figura je moj prađed Andrija, sa kojim dijelim isto ime i koji je rođen tačno jedan vijek prije mene.
Njegov put mi je zanimljiv iz više razloga. Putovao je da se kali kod oca u kamenolomima na istoku Turske, blizu Sirijske granice. Njegov otac je tamo nestao u godinama kada su se dešavali masakri nad Jermenima i ostalim hrišćanima početkom 20. vijeka. Tragao sam za tim podacima uz pomoć mojih domaćina u Adani, prije svega advokatice crnogorskih korijena Ozlem Susluoglu i Tahira Avsara.
Radio je i u rudarskoj luci na Crnom Moru, Zunguldaku. Kasnije je otišao za Ameriku i radio u rudnicima u mjestima Globe i Bizbi u Arizoni. Vratio se na poziv kralja Nikole da bi učestvovao u borbama za Skadar 1913. godine. Učestvovao je i u Prvom i Drugom svjetskom ratu u kojima je izgubio sina Petra, koji je ubijen sa 17 godina u selu Bukovik u Crmnici, i ćerku Stanu sa porodicom, koji su ubijeni u velikom masakru u Kragujevcu 1941. godine.
Rudnik u Arizoni u kojem je radio nalazi se na granici teritorije Apača, na samo 20 milja od Oak Flat-a, svetoj zemlji ovog čuvenog indijanskog plemena, koja je odlukom Vrhovnog suda Sjedinjenih Država, prije manje od mjesec dana, dodijeljena kompaniji Rio Tinto.
U Srbiji takođe dugi niz godina traje borba protiv Rio Tinta. Beograd, u kojem živim je među zagađenijim gradovima u svijetu, kao i mnogi drugi gradovi u regionu. Tu se otvaraju i teme o radničkim pravima i sindikatima, ponavljanju istorije, segregacijama, velikim korporacijama, zaštiti životne sredine.
CdM: Što ćera jednog “beogradskog hipstera” i “obezbijeđenog” unuka nekadašnjeg visokog komunističkog funkcionera da se bavi svim tim?
AL: Simpatična provokacija Ljubo. Sada moram da objašnjavam da sam išao u tri osnovne škole u Baru jer su moji živjeli kao podstanari. Takođe sam odrastao u čuvenim zgradama Solidarnosti, a to svakako nije elitno naselje. Često se pominje moj đed, koji je bio predsjednik opštine i direktor Luke Bar i po kojem je snimljen jedan od prvih partizanskih blokbastera. Ali moj drugi đed ili deda, moja majčina strana je iz Beograda, bio je mnogo imućniji, da ne kažem predratni industrijalac, imao je pogone za mliječne proizvode. Kao stručnjak i tehnolog, obrazovao se u Grčkoj i njemu su komunisti oduzeli sve što je imao i uselili im sveštenika sa četvoro djece u stan od 1945. do 1985. godine.
Sa osamnaest godina sam se vratio u Beograd. Kasnije sam dosta putovao i više od dvadeset godina nisam živio na istoj lokaciji duže od dvije godine.
CdM: Proveo si i provodiš vrijeme sa Apačima dok si ovđe. Jedan si od rijetkih kome su dozvolili da uđeš u njihov svijet u trenutku kada vode svoju borbu protiv Rio Tinta za očuvanje životnog prostora. Zašto su ti dozvolili da priđeš toliko blizu? Što si naučio od njih? Koliko su slični i različiti od Crnogoraca.
AL: Borba Apača je borba potlačenih za osnovna ljudska prava, kao što je bila i borba naših predaka od kojih su neki završili deportovani u pustinje Novog Meksika đe im se gubi svaki trag.
Ne bih mogao da napravim analogiju sa Crnogorcima, to zahtijeva ozbiljne sociološke, kulturološke, psihološke i druge studije. Kod nas kada su đeca manita mi smo ih zvali Apači. Eto veze sa Crnogorcima i još jednog primjera medijske manipulacije koja se primila i u našem okruženju. Šalu na stranu, u njihovoj zajednici su đeca veoma vaspitana i poštuju starije. Četiri neđelje sam u rezervatu i nisam čuo da je neko povisio glas na drugoga. Vidio sam mnogo ljubavi i poštovanja među članovima ove mnogobrojne zajednice kod koje boravim.
Privrženi su porodici, to je ono što mi gubimo. Uprkos siromaštvu i brojnim problemima sa kojima je zajednica suočena, alkoholizma, porasta osoba sa dijabetesom, autizma, zavisnosti od kocke, jer nema poreza na tu djelatnost itd.
U San Karlos rezervatu i cijeloj Arizoni ima puno goleti i kamenih predjela, iako su boje drugačije od crnogorskog kamena. Apači imaju poseban odnos sa prirodom. Njih ugnjetavaju drugi dok mi sami sebe uništavamo. To mi prvo pada na pamet kada pokušam da pronadjem sličnosti sa Crnom Gorom.
Ne znam zbog čega su meni dozvolili da snimam. Proces zadobijanja njihovog povjerenja je trajao. Dosta vremena proveo sam spavajući u kolima u rezervatu i u razgovorima sa njima prije nego što su mi dozvolili da snimam.
CdM: Tvoj čukunđed je nestao u Turskoj u rudnicima oko Adane u kovitlacu u kom je sa karti nestala Otomanska imperija, tvoj prađed je iz Turskih kamenoloma završio u rudnicima bakra u Arizoni, koliko se o tome pričalo u tvojoj porodici?
AL: Ne baš puno. To je davna prošlost. Sve se to dešavalo prije nego što je moj djed rođen 1920. godine. Znao sam da se to desilo ali mi nisu bili poznati detalji niti tačna mjesta đe su boravili. Neke podatke sam pronašao u Narodnom muzeju Crne Gore zahvaljujući mom rođaku, istoričaru Petru Lekiću.
CdM: Što osjećaš kada vidiš ime tvoga đeda na bolničkoj listi u Bizbiju? Kada vidiš prezime Lekić na nadgrobnim spomenicima na kraju svijeta u planinama sa kaktusima. Koja pitanja bi imao za ljude koji su ovđe živjeli i umrli? Kako bi ti pomogli da nađeš odgovore? Koje odgovore tragaš?
AL: Moj prađed je sve to preživio pa mi je to nekako u redu. Postoji ushićenje kada naiđeš na podatak kao taj iz bolnice u Bizbiju ili staru fotografiju sa
Crnogorcima u Arizoni, pisma i ostalo. Više nelagode sam imao dok sam obilazio anonimne grobove u okolini Adane i tražio grob svoga čukunđeda ili bilo kakve podatke o njemu po raznim arhivama. Mogućnost da se nalazi u jednom od njih sa svojom tajnom i nemogućnost da se bilo šta o tome sazna.
Određene spoznaje daju dobru podlogu za duboku introspekciju. Tako možemo razgovarati o smislu, o transformaciji prostora i vremena usljed modernizacije drustva i tehnološkog napretka. O predstavi doma kojem svi težimo. Jer imamo vremensku distancu, savremenog čovjeka i njegovog pretka.
Pet generacija jedne porodice vezuje stara kamena kuća ispred koje su načinili prve korake da bi ih sudbine odvele u različite pravce.
CdM: Prošao si komad svijeta, i vidio mnogo toga. Tokom Arapskog proljeća si se slučajno našao među protestantima i završio na sahrani stradalih u Kairu. U Fukušimi si fotografisao posljedice katastrofe volontirajući u misiji sanacije štete. Zašto te Crna Gora i dalje inspiriše? Jesi li njen zarobljenik?
AL: Tu su moji korijeni, kao i u Srbiji. To je dovoljna inspiracija. Ne osjećam se kao zarobljenik, više kao istraživač. Mi robujemo drugim stvarima.
CdM: Što za tebe znači biti Crnogorac i Crmničanin? Baranin i Beograđanin? Koliko ti je stalo do toga? Zašto?
AL: To su samo etikete. Desilo se da sam rođen tu i gajim izvjesna osjećanja prema zavičaju i tradiciji. Iako me više zanimaju sopstvene reakcije prema određenim pojavama u društvu. Pokušavam da razumijem neke stvari. Koliko nas više vodi nesvjesno a manje svjesno. Ništa više od toga.
Jedan od protagonista u filmu je moj prijatelj iz Bara, Petar Vujošević, sa kojim sam komšija i u Baru i u Beogradu i od kojeg sam puno toga naučio.
CdM: Pričali smo o Budvi i Baru. Što te vraća tamo?
AL: Porodica i prijatelji. Ljudi koji te poznaju od malih nogu. Ljudi slične strukture. Prija mi da provodim vrijeme sa njima iako se svi bavimo različitim stvarima u zivotu.
CdM: Na kraju svega ovoga, Za koga snimaš filmove? Što bi želio da ponesemo sa sobom sa projekcija?
AL: Volim da posmatram svoje filmove kao silazak u nepoznato, donji svijet, podzemlje, jer taj put istražuje ljudska ograničenja, nivoe stvarnosti.
Možda za ljude sličnog senzibiliteta koje dotiču ovakve teme i stvaraju osjećaj manje usamljenosti i promjene perspektive.
Dok smo završavali razgovor, Andriji je stigla vijest da je njegov film odbijen za finansiranje od komisije Opštine Bar. Nije htio da prećerano komentariše ovu odluku ni privatno. Samoinicijativno sam ušao na sajt Opštine da pogledam odluku o raspodjeli sredstava Opštine i gorko se nasmijao na činjenicu da je Andrijin film, koji govori o ljudima iz Bara, koji je sniman u devet zemalja, rangiran kao 43. od 48 pristiglih konkurs. A sredstva su dobile neke inicijative sa mnogo manje vrijednosti. Evo linka na odluku, pa procijenite sami:
https://bar.me/novosti/odluka-o-raspodjeli-sredstava-za-projekte-i-programe-nevladinih-organizacija-za-2026-godinu/
