Piše,
Dubravka Jovanović
Nebo se odronilo iznad Boke Kotorske. Srebrnim jugom nabujala morska plima preliva preko mandraća.
Iza oblaka nadojenih kišom, kao iza duše. Oluja će, ili ću zaplakati.
Muka ljudska zakopana u ćutanju. Vrijeme svezano u neizvjesnost. U privid bez kraja agoniji.
O svemu se glasnije govori, polemiše, prosuđuje. Prijeti se sa i bez pokrića, optužuju bivši za sve i svašta i priziva gospod da pomogne. Narod boluje. Vakcine nema ni u naznakama.
Sve se svodi na neopisivo mučne i potpuno nevažne osude u mjerenju krivice na zarđalom političkom kantaru.
Da su oni bivši radili kad je trebalo, sada bi bilo vakcina po želji i da se bira, reći će vlast.
Možda, uz saketić tamjana, možda u kafenoj kašičici prije jela, jednoj za svakoga. Možda?
Tako razumijem nemušta opravdanja glumaca sa rolama bez aplauza ovog postizbirnog teatra.
Suma tante, katarze ni od kuda.
Ponizno ćutanje me boli više od straha od Covida.
Dok mi se oči prema nebu podižu u molitvi da ozdrave meni dragi ljudi i svi koji plitko dišu, da se manje muče ili da izdrže svi koji do danas nemaju simptome i kojima brisevi pokazuju da su negativni, duša mi juži kao ovaj dan.
Dan koji ni u kakav dnevnik ne može, malodušan, sivi. Kome Vito naređuje: vani dane, đubre jedno, ne sviće se tako. Vrat’ se natrag, pa pristojno svani!
Ko će konačno, pitam se, biti pristojan i reći ovom narodu kad će vakcine na ove bande?
Zašto ih nema? Kad stignu, oće li biti validne i po kojem ključu ćemo se vakcinisati? Da li će ih biti za sve koji žele ubod u rame, ili samo za one zaslužne i važne?
Ovaj ubod u srce tupom neizvjesnošću je nepodnošljiv. Uče li nas zaista da u red čekamo užareni, metalni pečat iza kojeg ostaje danga – biljeg Domanovićev? Jesmo li stigli do tolike ropske poniznosti?
Ako vlast želi žig na čelu našem, oćemo li “viteški” pristati? Pitanja bez odgovora, kao i vakcine između obećanja i čekanja.
Zašto nojevski u pijesak?
Zarasli u draču sopstvene nemoći pred ovim čudom svekolike bolesti.
Vrijeme oteto od života naših ne može se vratiti.
Može li se umiranje vakcinom zustaviti a da je rame za iglu spasa isto za sve? Bojom kože, vjerom i politikom?
Glasali smo i izglasali ovaj jad.
Sad iz inata ponovite a na zdravlje naravno ne mislite.
Strašno.
Sve što zna ova nazovi vlast je da ne idgovara na pitanja na koja nema i ne zna odgovore.
Zna da se sveti i da vlada s konja!
Nema ništa važnije od života građana.
Ni vjera ni crkva ni politika.
Đe smo ovo stigli?
Koji je ovo mrak.
Sram ih bilo ako za sram znaju
“…vani dane, đubre jedno, ne sviće se tako. Vrat’ se natrag, pa pristojno svani!” Da ništa nijesi danas napisala sem ovo, napisala si sve. Hvala ti.
Vratire Mugošu,Begića,Erakovića i ostale.
Vratite ih da nas spašavaju!
Da se ovome narodu hitno vrate.
U suprotnom poumirasmo.
Vidite li dokle smo stigli?????
Sivo i hadno da jadnije i crnje ne može biti.
Ministarku od zdravljs na odgovornost hitno!
Zašto šuti pa se čak ni svojima ne odaziva?
Bato Carević zapomaže u Budvu zaraženu .
Tužna je ova priča kao što je naša zbilja.
Ovo je narode nesreća ogromna.
Oni koji moraju da pomažu se ne snalaze liše doktora i medicinskih radnika.
Jeli moguće da su im važnihe političke borbe od ove e za zdravlhe stanovništva?
Sramota vijeka!
Uopste me politika ne zanima.
Interesuje me vakcina i spas ovom narodu nesretnom.
Ni odgovora kome se vjeruje.
Haos,užas.
Sve se stropoštalo što se gradilo.
Stid te bilo gospođo ministarko.