Đole, adio!

Piše

Dubravka Jovanović

Iz kojega god kantuna da započnem, slovo ferma na njegovu pjesmu.
Na stih koji osta kao Dodir svile njegove pjesmarice.

Ooogromne, široke duše kao njegova ravnica, zvijezde je poslije brojanja rukom hvatao.
I u oči ih smiještao da mu kao ferali svijetle do nove pjesme i do gitare.

Da “ubode”pravo u lijevu pretkomoru srca.
I da ostane dugi miris ružmarina i opora sjeta divljeg badema,nostalgija odlazećeg cirkusa ili čežnja iza trske i šaša za lepom protinom kći.

Znao je vražje “Bog te vido” perom pa notom,pravo u pjat, kod gostoprimnog kuma i kume Side.
Niđe se tako nije dobro jelo, baš!

Vezala bih mu onu bijelu mašnu sa kose prve ljubavi njegove, i svoje, u spomenar na vrijeme ljudi i vrijeme ljubavi koje je Đorđe Balašević poškropio svetom vodicom lirika nepopravljivog. Sa njim se moglo i još uvijek može računati na na nas iz pedeset i neke.

Na nas koji smo dva ili tri puta viđeli Tita. Nas u čije ime je vrisnuo naredbom da nam ne lome bagrenje.
Život je more, Đole reče.

S ovog mora do onog tvog panonskog, kroz sve razdeljke i sva raskršća, i ćuk i slavuj i vuk i svirači i sanjari, paori i mornari, ostaju uz portret života tvog.

Da ti se poklonimo.
Da ti zahvalimo za noći i jutra, za kafanu, ravnicu i more, za čardaš i čardak.
Ladačkog i Puba, za onu malu sjenicu.

Za “talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog, a crnu nisi štedela ali bez nje bi Bela još izbledela”.
Odlaziš sa ove bande od bolesti načete, od neke mržnje proklete, da nam odozgora odakle neko to vidi sve, poješ i da nam naručiš po špricer u D-molu,pa ko plati zar je važno?

Meni je važno reći i to da mi je davne 2008. godine najdraži dar za rođendan bila knjiga “Dodir svile” koju su mi bez svjetlucave karte, onako golu, iskrenu i tvoju darovali Nebo i Ugi sa posvetom:

“Da, sve to dođe na svoje, odavno pravila znam, samo tuge se broje.
Da, opet tornjevi tuku na Svetog Luku, jesen je kriva. Uvek me rastuži siva”.

A đe si baš pred proljeće usnuo?