Dvije kontrarevolucije

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Pitam prijatelja: kako si?

Veli on: osjećam se odlično, a obdukcija će pokazati ostalo.

E, tako i Zdravkova vlada.

To nit’ ima legitimiteta; nit’ parlamentarne većine; nit’ veze s vezom u vezi bilo čega, pa ni onoga najlabavije povezanog sa povezanim stvarima… To je krepalo, a hoda. Ali njima dobro.

Ne dobro, nego ne bi valjalo da je bolje. Morali bi, da im je, ne daj Bože, za zeru bolje, sami sebi krše ubacivati u cipele.

Njima dobro, jer to postalo ministar, predsjednik i direktor nečega. A to znači šofer, pa obezbjeđenje, pa kabinet, pa poštovanje puka…

Ti ljudi, sve ovo što je zajahalo, treba da do kraja života, u dnevnoj sobi, pored regala sa češkim servisom, pola metra Remarka i i metar Dostojevskog, drže uokviren portret Mila Đukanovića. I da, kada Milo ode u penziju, posjećuju njega i Lidiju o svim državnim i vjerskim praznicima, sa bocom rakije, sto grama kafe i bajaderom. Jer da nije bilo njega, oni bi vladu gledali jedino iz Karađorđeve, kao prolaznici. Da nije bilo njega, ne bi se sve oburdalo do mjere da Aleksa Bečić, čiji je krajnji domet portir u parlamentu, postane glava te kuće.

Nego, nije da ova vlast nema kvaliteta… Ona ima zle namjere i dobru volju da svaku od tih namjera sprovedu. Malo li je?

A sad – mada je situacija toliko tragična, toliko pretjerano tragična da je teško ne nasmijati se istoriji koja tako pretjeruje – ozbiljno…

Nama su se u tri decenije – i na tome nam treba čestitati, jer takva propast malo kome pođe za rukom – desile dvije kontrarevolucije.

Da pojasnim.

„Antibirokratska revolucija“ zapravo je bila kontrarevolucija. Neposredno nakon imenovanja novog komunističkog vodstva, klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička. Tokom sljedeće dvije godine društvom se neobuzdano širila fašizacija, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pokazalo se da je maksima Waltera Benjamina tačna: uspon fašizma svjedoči neuspjeloj revoluciji (u ovom slučaju lažnoj). Jugoslavenski ratovi i sankcije iskorišteni su kako bi ubrzali ono što je bila sama srž raspada Jugoslavije – tranzicija socijalizma u kapitalizam. Socio-ekonomski procesi u posljednjih četvrt stoljeća danas su ideološki retuširani i proglašeni ulaskom u doba parlamentarne demokratije, tranzicije, nezavisnosti i integracije u EU i NATO, no stvarne su posljedice nešto posve drugo: raširene fašističke sklonosti u društvu, rat, sve veća nezaposlenost, brisanje radničkih prava, privatizacija (jedan od sinonima za pljačku), komercijalizacija zdravstva i školstva, bujanje nejednakosti, deindustrijalizacija i desekularizacija.

Komunističku elitu činila su djeca i unuci onih koji su iznijeli revoluciju 1941-45., no ti su ljudi ipak ukaljali baš sve ideale koji su nekoć Komunističkoj partiji u usponu davale moralni autoritet. Sve izraženija nova klasa u jugoslavenskome socijalizmu, na koju je Milovan Đilas upozorio još potkraj četrdesetih godina 20. stoljeća, iz povlaštene komunističke klase transformisala se u novu političko-finansijsku elitu i iskoristila tranzicijsku fazu da uveća moć i bogatstvo. Antibirokratsku kontrarevoluciju, širenje fašizma i promjenu političkog sustava de facto je proveo sam Savez komunista Crne Gore. Kad bi vođe crnogorskih komunista iz 1946. mogli suditi današnjim “reformatorima”, presuda bi nedvojbeno glasila “veleizdaja”.

Prva kontrarevolucija Đukanovića je dovela na vlast. Druga, ona koju je sproveo Amfilohije, sa vlasti ga je svrgla. Litijaška, klerikalna kontrarevolucija za cilj je imala da ispravi „desna skretanja“ prve, neuspjele kontrarevolucije. Pogonsko gorivo obje kontrarevolucije bio je velikosrpski nacionalizam. Tješite se vi pričama o „demokratiji u razvoju“, „sazrijevanju društva“ i „antikorupcijskim inicijativama“ – povijest kaže da je jedina sila koja u današnjo Crnoj Gori donosi političku promjenu upravo velikosrpski nacionalizam.

I Amfilohijeva kontrarevolucija, kao i ona „lijepih, mladih i pametnih“ biće nepotpuna: to znaju svi, pa i njeni arhitekti i prvoborci. Takozvani strani faktor će je omekšati i skrenuti, kao i onu prethodnu.

Kolonijalni upravitelj je bio i ostavio instrukcije.

No to nije rješenje.

Problem Crne Gore je mnogo dublji od rasporeda šahovskih figura koje je, siguran sam, gospodin Eskobar znalački postavio.

I leži u pitanju: zašto sve progresivne odluke i politike u Crnoj Gori, zapravo, moraju biti oktroisane?

Zašto su u janaru 2020. građani demonstrirali jasnu većinu za ideju povratka u Srednji vijek?

To pitanje traži iskren odgovor. Ako taj odgovor izostane, kao što hoće, i sve se svede na manipulacije tehnologijom vladanja – što je dovoljno dobro za SAD, ali ne i za crnogosko društvo – izvjesno je šta nas čeka.

Treća kontrarevolucija.