Lekcija

Piše

Rajko Cerović

Može neko onu skorašnju skupštinsku raspravu u vezi sa poništavanjem odluka Podgoričke skupštine tumačiti ovako i onako. Vidim da se neki novinari ponašaju prema toj raspravi pomalo ironično i, naravno, potcjenjivački: navodno je riječ o dnevnopolitičkoj upotrebi jednog događaja od prije 100 godina, ili sve svode na potrebno jačanje DPS patriotizma pred daleke izbore 2020.godine? Ne sporim da svega toga ima, ali u odnosu na korist koju je rasprava donijela običnom puku sve se da zanemariti.

O čemu je riječ? Budite uvjereni, a to pouzdano znam iz vlastitog višedecenijskog iskustva, da najmanje 85 odsto današnjih stanovnika Crne Gore pojma nema o tome kako se 1918. događalo prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, koliki i kakav stepen zločina je pratio taj navodno istorijski čin, kako je i zašto došlo do Božićnog ustanka, koji se, uostalom, ni u jednom školskom udžbeniku ne pominje. Ništa se o tim događajima ne zna. Posebno van porodica čiji su preci u nuždi komitovali, bježali u Gaetu ili stradali, uz golema poniženja, na svojim ognjištima.

Skupštinska rasprava o poništenju odluka takozvane Podgoričke skupštine za ne mali broj današnjih stanovnika Crne Gore predstavljala je šok od koga se nije lako otrijezniti. Pitanja tipa: je li to zaista tako bilo, a ako je bilo zbog čega je decenijama sakrivano od naroda, kako to da ništa slično nije pisalo u udžbenicima Istorije? Što smo mi to onda učili? Poneko od relativno starijih se sjeća knjiške formulacije po kojoj je Podgorička skupština bila u udžbenicima ocijenjena kao „pozitivni čin“ i ništa više.

Postavimo najjednostavnije pitanje: Da su monstruozne zločine, egzekutirane 1918. i deceniju poslije toga po Crnoj Gori, nekad radili Crnogorci Srbima, da li bi im braća to tako brižljivo krila da se decenijama o sličnim nepočinstvima ćutalo kao o nečastivom? Naravno da ne, jer bi Crnogorcima bar milionima puta slične grjehove sjeverna braća nabijala na nos, posebno uz poznatu i milione puta ponavljanu bljuvotinu da ne postoji crnogorska nacija, da su Crnogorci kopilad ovoga ili onoga i slično. Zbog čega smo mi Crnogorci, mimo drugih, zaduženi da nekome čuvamo obraz ako to nije zaslužio?

Nijesmo mi Crnogorci, posebno od svojih komunističkih vlasti, pa i kasnije, bili tjerani samo na ćutanje o zločinima koji su 1918. i nadalje bješnjeli po Crnoj Gori, nego smo morali da ćutimo i o postojanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, žive i djelujuće sve do 1918. godine, odnosno do poznatog dekreta kralja Aleksandra. Zbog čega smo morali da se pravimo neznalicama? Nije teško pogoditi: Naravno, da se ne zamjerimo Srbiji. Da li je Srbija obavezno izbjegavala da se ne zamjeri nama? Bar kad je riječ o elementarnom priznanju crnogorskog nacionalnog subjektiviteta, koji je za svu Evropu odavno nesporan i stariji od srpskog, o kome se moglo muhabetiti tek od početka XIX vijeka i prvih pokušaja Srba da se oslobode osmanskog ropstva.

Bila je nedavna skupštinska rasprava, povodom do zla Boga zakašnjelog poništavanja odluka takozvane Podgoričke skupštine, namjere odavno sugerirane od domaćih intelektualaca sigurno prva ozbiljna lekcija iz inače dugo zabranjivane i obilno falsifikovane crnogorske istorije, nažalost udžbenički namijenjene i za temeljno trovanje naše nesrećne đece. Nije važno zbog čega je aktuelna vlast našla da baš sada postavi slično pitanje, nije važno ni kako je na isti problem gledala devedesetih, ni koliko su iskreno nastupali baš svi učesnici rasprave iz vladajuće koalicije, ali je jedno nesumnjivo jasno: niko od njih nije ništa rekao netačno. Bilo da su im pomagali profesionalni istoričari ili su se sami obavijestili, tek su skupštinskom dvoranom odjekivali argumenti na koje ranije nijesmo navikli.

Da stvari u vezi sa spoznajom elementarnih istina iz domaće istorije nijesu u školskim udžbenicima baš mnogo ni danas pomjerene, svjedoče riječi jednog od nastavnika da je takozvanoj Podgoričkoj skupštini u udžbeniku, ne sjećam se za koji razred, posvećen čitav jedan pasus i da je rečeno da nije bila legitimna. Samo toliko! Ko to potcjenjuje do te mjere našu đecu? Koliko će predavača jezika i književnosti zaista bez predrasuda analizirati na času pjesmu Radovana Zogovića Internacija Crne Gore? Uostalom, postavimo pitanje koliko je škola zaista naša? Što ćemo sa onim stanovnicima Crne Gore koji o hiljadu devetsto osamnaestoj do nedavno ništa nijesu znali? Ko je za to kriv? Kad smo bučno demonstrirali za Kosovo ispred skupštinske zgrade, krajem 1988. i početkom 1989. godine, proces asimilacije nad Crnogorcima već je bio završen. Ko ne vjeruje nek presluša sve ono što je u Skupštini, u vezi sa Podgoričkom skupštinom, govorila opozicija.