Kultura

Crtanjem je Tošković gradio introvertne Vavilone

Uroš Tošković

Crnogorska likovna umjetnost ostala je bez jednog od najvećih umjetnika – Uroša Toškovića. Njegovo djelo činiće da živi vječno. Tim povodom, autorski tekst za Bar Info napisala je Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, direktorica Narodnog muzeja CG i selektorka likovnog programa Barskog ljetopisa, najavivši na predstojećem ljetnjem izdanju ove manifestacije izložbu radova Uroša Toškovića.

Barska galerija “Velimir A. Leković” je upravo zalaganjem njene nekadašnje upravnice Anastazije Miranović svojevremeno dobio legat od 68 crteža Uroša Toškovića, a darodavac je poznati beogradski kolekcionar Momčilo Mošo Todorović, čija je “Radionica duše” objavila posljednju veliku monografiju posvećenu ovom značajnom crnogorskom i svjetskom umjetniku.

Uroš Tošković, umjetnik – ratnik, izgubio je ovozemaljsku bitku. Vinovnik i poraženi u bitkama života/umjetnosti, Uroš je heroj naše stvarnosti, vječiti borac za slobodu svojih/naših strahova, strepnji, progona, ništavila/smisla, beznađa…

“Ukleti slikar” , “urbani šaman”, “grafolog tame” u svojevrsnom “teatru apsurda” odigrao je jedinstveni “danse macabre” (“ples smrti”).

Crtež je Uroševa samoodbrana. On je njegovo izabrano izgnanstvo, robija i kazna na koju je sam sebe osudio, ali i osama koja ga čuva, osvojena sloboda samodovoljnosti, materijalizovana u estetici šoka, ljepoti ružnog, u grozi/gnozi… Pero je lacenta, tuš, ugljen je krv… Tošković je svojim crtežima materijalizovao stihove Kovačićeve “Jame”: “Krv je moja svjetlo i moja tama…”. Dosljedan u svojoj nedosljednosti, isčekivali smo Uroševu neočekivanost, lucidnost, vrcavost, koja istovremeno plaši i plijeni, osvajao je i odbijao… svakako, uznemiravao i činio nezaboravnim sebe – hodajuću umjetnost, živi crtež, crn, ugljenisan, kao da se namjerno družio sa smrću ne bi li je spoznao, i oslobodio je se… jer, strahujemo od onog što ne poznajemo. A Uroš se sa smrću sreo u ranom, ratnom djetinjstvu… Ona je bila njegov pratilac i učitelj, njegov neprijatelj i saborac.

Toškovićeva linija satkana od “slutnje, zadire u nemir, cijepa, razdire, povrijeđuje”… crtež “uprizorenja/upozorenja”. Apostol prognanih, zaboravljenih, odbačenih, ponosnih, sin Tradicije i otac Savjesti, demijurg eposa/etnosa potvrđuje da je crtež prvobitno nastao među vračevima. On određuje subinu-života-smrti.

Zapravo, vojevao je Uroš neprestane bitke u ratu s životom i uspijevao da te neumitne borbe istovremeno predstavljaju i stalna bjekstva od sebe samog, od neželjenog djetinjstva, od prebrzog odrastanja, od života kao svijeta ugodne materijalnosti. Svjesnim, isprodukovanim eskapizmom, scenskim, javnim, on je maskirao nutarnji, skriveni, bogobojažljivi, njemu blizak/mrzak, neodvojiv bijeg od prolaznog, od sebe isprepadanog konačnošću kojoj samo djelo, veliko djelo umjetnosti može odoljeti, konačnošću, koju jedino umjetnost može pobijediti.

Urošev eskapizam je stanje duha, način trajanja u izvojevanoj slobodi/samoći/životu/umjetničkom djelu. Ta linija jednakosti između života i djela bila je najveći paravan ratnika-umjetnika, koji samo dok se bori, dok je u borbi – živi/stvara, zapravo, djelatnim čini svoje JA, svoju umjetnost.

Sve škole umjetnosti kojima je hodio, od Umjetničke u Herceg Novom, preko beogradske, pariške, sva poznanastva kojima se okružio u Mediali, ili van nje… dakle, od Lubarde, Milunovića, Pekića, Ristića, Bulatovića, Šejke, Kiša, Vukovića, Glavurtića, Vukotića, ponajviše Dada, kao i Pikasa, Dalija, Sartra, Joneska… sve su i svi su njegovi saborci/neprijatelji, izazovi koje treba prevazići, pobjediti, savladiti, jer jedino tako potvrđuje se Ratnik /Umjetnik. Tom unutarnjem ratu početak se nazire u Bratonožićima, u nepodnošljivoj težini ratnog djetinjstva u kojem iskri crna linija Uroševog crteža, esencija njegove biti, ugljen njegove muke/življenja kroz besomučnu borbu trpnog stanja samotnog trajanja u umjetnosti.

Na Brehtova pitanja: “Treba li da to bude drugačiji čovjek? Ili drugačiji svijet? Možda, samo drugi bogovi? Ili nikakvi…”, Uroš Tošković odgovara: “Svako ima svoga Boga, ali unutar sebe…”.

Ako postoji u savremenoj crnogorskoj umjetnosti umjetnik koji živi svoju umjetnost, kod kojeg je nevidljiva granična linija odvajanja umjetnika od čovjeka, onda je to Uroš Tošković. Neshvatljiv, neprilagođen, zapušten, zastrašujući je stvoritelj svog djela, a takvo je i samo njegovo djelo. Uroš se nikome ne udvara, svojim crtežima, slikama, skulpturama, instalacijama… ali, ni svojim riječima, pogledima, ponašanjem. On je takav kakav jeste i to je njegova sloboda, stvaralačka i ljudska… Ona je njegov izbor koliko i usud.

“Sloboda ili digne čovjeka ili ga uništi… Nisam bio ničiji rob. Ja sam samo rob umjetnosti…”, govorio je Tošković.

Uroš Tošković je svojim kontinuiranim stvaralačko-životnim peroformansom prkosio vremenu i njegovom razornom djelovanju. On je u umjetnosti tragao/pronalazio vječnost, trajnost, “koja je čovjekovoj krhkoj ljušturi, tijelu u kojem obitava uskraćena”. On je, zapravo, svojim svakodnevnim činjenjima pokušavao dokazati /demonstirati, da ni religija, ni neki drugi život različit od ovozemaljskog, ne može čovjeku pribaviti toliko potrebnu iluziju spasa… To može samo umjetnost.

Uroševi iskeženi, unakaženi, izobličeni ljudi nisu pukim usudom upleteni u vremenske tokove ili istorijska dešavanja, oni su akteri / sudionici različitih scenarija u kojima zadobijaju svoj identitet. Te frontalne ili/i u profilu postavljene spodobe, samodovoljne i samodopadljive, uvijek u prvom planu, rijetko u grupi, uglavnom samo jedna do dvije figure centrirane na površini rada, bez dubine i perspektive, su uplašeni i plašitelji, ugroženi i ugrozitelji, zlostavljani i zlostavljači – to je zlo u svojoj esenciji, strah u svojoj suštini, raspadanje, gađenje, i sve dekonstruktivno, ništavno i nihilističko.

Zapravo, od “malih, mrtvih iskustava” narasta “esencijalani krik nade”, i protiv “ništavila vremena” diže se čitavo predskazanje. Bravuroznim crtačkim konstruktimna Tošković je gradio introvertne Vavilone, sunovratne u sopstvenim nutrinama, bez želje za opštenjem sa spoljnim, malim, bezličnim svijetom.

Crtež je skelton koji drži konstrukciju prizora/priče i neponovljivom, surovom lakoćom/surovosti predočava stvari…

Mjesta rođenja i mjesta života, smrti sudbina može beskrajno udaljiti, ali ona ostaju nužno povezana nepromjenljivom/neponovljivom autentičnošću koju čovjek nosi kao svoj krst. Uroš je permanentno bježao od svojih “mjesta moći”, ipak, u tom svojevrsnom nomadskom eskapizmu nije mogao pobjeći od sjećanja… Sjećanja iz djetinjstva, koja ga vezuju za Pelev Brijeg i Bratonožiće, za ratne strahote preživljene u djetinjstvu, za gubitke najmilijih, za gubitak sebe… nemuštog i nevinog, govor se utulio u zgarištima, ostali su mnemografski zapisi “mentalnog vida”… da navode crnu ruku crnjim crtežima…

“Ovaj grdni svijet prošao sam uzduž i poprijeko, ali nikad nisam uspio da umaknem logici življenja koja vlada u mom zavičaju…” (Uroš Tošković)

Permanentno osvrtanje kroz sjećanje omogućava povratak prošlosti i pripada području fantastičnog, jer estetki interveniše u neporomjenljivom. Tošković je svojim djelom uspjevao da prevaziđe nepromjenljivost prošlosti svojstvenom estetikom i time otklanjao lik smrti skriven u prolaznosti svakog trenutka života. Ta “refleksogena moć umjetnosti” zapravo je “opšta moć života”, ontološki čin, pokušaj temeljnog odbijanja smrti proizvodima duha osveštanim u trajanju.

Uroš je kazivao : “Naše unutrašnje “ja” ne smije da presuši…Sve je farsa, osim ono iznutra…Sve se stvari prvo rađaju u čovjeku…”

Uroš Tošković je multidimedijalnu umjetničku stvarnost produkovao/živio mnogo ranije od njenog zvaničnog etabliranja. Nije tražio dozvole i svrstavanja za vlastite umjetničko-životne samorealizacije. Neraskidiva veza s prirodom i animalnim svijetom potvrđivanje su iskonskog poriva za životom, vječitom borbom za opstankom… i onomad kada je nosio Terazijama ranjenu rodu, i u skorija vremena kada je zakopavao/skrivao mrtve mačke po barskim plažama. Ono čega/koga se plašio “običan” čovjek, Urošu je bio prijetalj, saborac u njegovim bitkama.

Smrt, raspadanje, krezubost, ukočenost, ontološka su stanja od kojih bezuspješno bježimo, jer nas ona neumitno vremenom ipak sustignu, prevare, iznenade. Uroš je svojim djelom/životom razobličivao te strahove direktno se sučeljavjući s njima, istovremeno hrveći se i sam s vlastitim “alama”. Otuda atribucije – ekscentrik, ludak, samotnjak i sl. Zapravo, Uroš nije bježao od onog od čega bježi “običan smrtnik”. On nije želio da živi “kvarljivu”/varljivu sliku lijepog svijeta/života, već je otvorenih očiju vidio/crtao lice i naličje, anfas, profil i potiljak… Uroš je sagledavao, živio, stvarao sveukupnost života. Ljudi u većini to ne žele, bježe od te/takve realnosti, jer ona konfrontira sa vrijednostima ovozemaljskog, materijalnog svijeta/poretka. Supstitucija čovjeka je drugačija, on želi da vjeruje, zato su mu potrebni Bogovi, ideologije, dogme, kao izlaz, spas, bijeg – sve je lakše od zaranjanja u sopstvenu nutrinu i traženja odogovora u sebi.

“Bogovi umiru s vremena na vrijeme, zbog toga što se odjednom otkrije da oni ništa ne znače, da su ljudskom rukom stvorene ništavnosti. U takvim prilikama čovjek, u stvari, samo otkriva da o svojim slikama dotle uopšte nije mislio…”, kaže Markes, a Uroš je govorio: “Sve je u mozgu, sve je u razmišljanju… Na fini, sublimiran način branim od pogani ono što mi je ostalo. Lijevo i desno rebro… Svjetlost… Zašto bi nekom poklonio jasnoću? Neka je sam traži… Zlo sam zadržao za sebe, a to zlo u meni mi ne može ništa, jer je oko njega sve što je zdravo i što mi je Bog dao… Nisam život falširao… A ako si vuk samotnjak, kao ja, pa ideš u goru da živiš, prvo će reći: “Ovaj je lud!”Ukoliko si jak, pa preživiš… onda više nema vrdanja…”.

Uroš je svakako preživio i živjeće onoliko koliko ćemo znati da čuvamo, baštinimo njegovo djelo.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Realan
Gost
Realan

Umjetnik ! Živio je život po svom meraku , danas to malo ko umije !

Hm...
Gost
Hm...

Slike su mu bez veze. Ne bih ono na zid stavio, da ne sanjam ružno. Izvinjavam se, ali umjetnost treba da bude lijepa, a ne noćna mora.

CETAŠ.CT
Gost
CETAŠ.CT

Nisam život falširao… A ako si vuk samotnjak, kao ja, pa ideš u goru da živiš, prvo će reći: “Ovaj je lud!”Ukoliko si jak, pa preživiš… onda više nema vrdanja…”. Veliki UROS TOŠKOVIC. A TI hmm da zivis jos 100 zivota neces shvatiti UROSA VELIKOG VELEKANA TOŠKOVICA. Procitaj pogledaj malo pa ces vidjeti ko je bio Uros.! VELEKANU LAKA TI… Više »

LOMI
Gost
LOMI

COVJEK PTICA

Agnostik@
Gost

Možda je imao dara za crtanje…..ali o osnovnoj čistoći i ponašanju pojma nije imao.

MIKI
Gost
MIKI

Koja si ti seljacina, covjeku nije u zivotu bilo bitno da je sredjen, da prati trendove drustva… Istrazi malo o njegovom zivotu

seljak čistunac
Gost
seljak čistunac

Građanine, ruku na srce nije mu se moga niko na kilometar primaći od smrada!

Dr xyz
Gost
Dr xyz

Nije mu se mogao primac- niti ce! A “smrad” je, vrlo metafoticna rijec, tu je voda nemocna. Uros je vodu pio i plivao iznad vode koja mije spolja. Umjetnik zivota!

CETAŠ.CT
Gost
CETAŠ.CT

Nisam život falširao… A ako si vuk samotnjak, kao ja, pa ideš u goru da živiš, prvo će reći: “Ovaj je lud!”Ukoliko si jak, pa preživiš… onda više nema vrdanja…”. Umjetnicka dusa ne mozemo svi biti kao gospoda.. Lubarde, Milunovića, Pekića, Ristića, Bulatovića, Šejke, Kiša, Vukovića, Glavurtića, Vukotića, ponajviše Dada, kao i Pikasa, Dalija, Sartra, Joneska… Oni su se divili… Više »

Dr V. Perunicic
Gost
Dr V. Perunicic

I sta je reko? Nista. Lik je bio sizofrenicar koji je sklapo nepovezane misli, a sad se vi pravite kako ste u njemu otkrili cudo. Snobizam. Put smrdio od njega.

Send this to a friend