Glumica Vanja Jovićević za CdM: Apsolutno niko ne može srušiti snagu koju osjećam

Danilo Brajković

Velika scena Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) 17. maja 2016. godine bila je poprište premijernog igranja predstave “Šćeri moja”, a 22. februara ove godine ekipa predvođena rediteljkom Anom Vukotić na istoj sceni ukrasila je dosadašnji život predstave odigravši je 50. put – opet u sali ispunjenoj do posljednjeg mjesta.

Drama Maje Todorović, podsjetimo, nagrađena je kao najbolja na konkursu CNP-a za savremeni domaći dramski tekst, a u međuvremenu i predstava i njeni akteri okitili su se vrijednim priznanjima u Crnoj Gori i našem komšiluku.

Glumica Vanja Jovićević, koja je impresionirala i laičku i stručnu javnost u ulozi knjeginje Zorke Petrović (kasnije Karađorđević), recimo, zaslužila je Grand prix za najbolju žensku ulogu na Festivalu glumca u Nikšiću 2016, a iste godine i nagradu “Ardalion” Jugoslovenskog pozorišnog festivala Užice (JPF) za najbolju mladu glumicu, te nagradu Politike “Avdo Mujčinović”.

Najvrednije priznanje za Jovićević i njene kolege (Mirko Vlahović, Varja Đukić, Slavko Kalezić, Dušan Kovačević, Goran Vujović, Stevan Radusinović…) stiže u vidu činjenice da se za priču koja, prema riječima Todorović, osvjetljuje pitanje položaja žene i odnosa prema ženskom djetetu, ujedno podstiče i žene i muškarce na razmišljanje i na preispitivanje odnosa prema ženskom polu, skoro šest godina poslije premijere uvijek traži karta više.

Potvrđeno je to i tokom jubilarnog igranja, koje je 50. put postavilo snažna pitanja o ograničenosti patrijarhata, možda u idealnom trenutku – tada u susret nadolazećem 8. martu, a generalno u periodu kada i dalje provijavaju dileme koje je načela Todorović: šta to govorimo “šćerima”, šta im možemo reći, a šta bi trebalo da im kažemo dok ne bude kasno.

Odgovor na neka od tih pitanja, ali i ona u vezi sa ostalim aspektima u karijeri, potražili smo u intervjuu sa Jovićević – jednom od simbola pozorišta koje budi emociju, dami koja uvijek igra na kartu samodiscipline i koja osjeća snagu za koju vjeruje da je apsolutno niko ne može srušiti.

CdM: “Kada se spoje srce gledaoca i duša predstave, onda je to pun pogodak”. Da li u ovim riječima Mirka Vlahovića zapravo pronalazite esenciju šestogodišnjeg života predstave? Potvrđuje li jubilarno igranje da njen žar, dubina emocije i snaga odolijevaju zubu vremena?

JOVIĆEVIĆ: Apsolutno. Ove riječi u potpunosti opisuju odnos publike i predstave “Šćeri moja”. Iako je ovaj komad stavljen u drugu polovinu 19. vijeka, ipak sadrži i aktuelne društvene teme i čvrsto držanje za tradiciju, što publika i te kako prepoznaje. Nevjerovatno je zaista koliko i dalje ova predstava utiče na publiku i koliko puta dolazi opet da je gleda. Neopisiv je osjećaj biti dio takve predstave koja toliko dugo živi i koja se ne zaboravlja.

CdM: Da nije bilo pandemije, brojčanik bi odavno “otkucao” 50. igranje. Primjećujete li neke razlike između pulsa publike prema pozorištu/umjetnosti koji ste osluškivali prije pandemije i onog sadašnjeg? Možemo li reći da je ona danas probranija, posvećenija i pažljivija?

JOVIĆEVIĆ: Iskreno ću reći da ne primjećujem razliku. Ono što se desilo je to da se publika zaželjela pozorišta isto kao i mi glumci, ali podjednako su dolazili sa žarom i prije pandemije i poslije. Ljubav prema pozorištu i generalno prema umjetnosti se rađa sa čovjekom, bez obzira na pandemije ili bilo koje druge jače sile.

CdM: Crna Gora je sredina u kojoj se ljudi brzo zasite dobrog, pa često tragaju za novim izvorom, naročito u ovoj fazi nove realnosti. Ipak, komplimenata za “Šćeri moja” ne fali ni nakon šest godina. Jesu li zbog toga Vaša očekvanja možda čak i nadmašena? Čime je to ova predstava dominantno ušla u krvotok naroda?

JOVIĆEVIĆ: Ovo je predstava koja budi duboke emocije kod publike, a to je negdje i suština pozorišta, zbog njene dinamičnosti i istinite priče, koja nosi u sebi i duhovite i tragične elemente. Snaga ove predstave je u glumačkoj izvedbi, fenomenalnom tekstu i sjajnoj režiji. Mislim da to publika prepoznaje i zbog toga joj se stalno vraća.

CdM: Od tog maja 2016. ste porasli i kao čovjek i kao glumica, a zalogaj je u oba slučaja bio veliki. Nakon arhiviranja 50. igranja, za šta kažete da je najviše podsticalo rast u oba pravca? Jeste li uz ovu ulogu dostigli pun potencijal i otvorili neke ladice za koje možda niste vjerovali da u njima ima nečega?

JOVIĆEVIĆ: Stvar je u tome kako sebe vidiš i šta želiš da budeš i postaneš – i kao čovjek i kao glumac/ica. Uvijek se trudim da budem disciplinovana, jer me disciplina i rad na sebi beskrajno ispunjavaju. Uvijek sam takva bila, nevezano za glumu i bilo koju ulogu. Ne može se jednom ulogom postići pun potencijal, jer su tu i druge zahtjevne uloge zahvaljujući kojima sam uspjela da rastem kao glumica. Ali, konkretno ova uloga me je predstavila publici u mom punom glumačkom potencijalu i moj talenat je uspio da odgovori na zadatak raskošne i slojevite uloge.

CdM: Od prvog igranja postavili ste mnoga pitanja u vezi sa položajem žene i odnosom prema ženskom djetetu. Zapažate li da smo kao društvo, nakon 50 ponovljenih lekcija, bliži odgovoru ili će biti potrebno još obnavljanja? Šta to Zorka ima, a što pritom danas fali sinovima?

JOVIĆEVIĆ: Već godinama odgovaram na slična pitanja i samim tim bih iznijela i svoje mišljenje u vezi sa položajem žena u društvu i poređenjem žena tada i sada. Vremenom sam shvatila da je nezahvalno govoriti o tome, jer svako ima svoju priču i svoje životno iskustvo. Ja sve manje i manje vjerujem u priču o potčinjavanju ženskog pola, jer danas žena može sve. Kao žensko dijete sam osjećala neopisivu ljubav od oca koji je nas tri kćerke predivno vaspitao i zaista se trudio da nas nauči pravim vrijednostima. Opet, postoje i druge priče koje nisu baš tako lijepe i zato je jako škakljivo komentarisati u globalu.

CdM: Problemi sa kojima se suočavaju žene u društvu poput crnogorskog, nažalost, nisu rijetki. Koji su to najveći i najbolniji? Prepoznajete li volju društva da ih riješi, ali ne na društvenim mrežama i na papiru, već u praksi?

JOVIĆEVIĆ: Mislim da mi generalno divno živimo kako se živi u nekim drugim zemljama, običajima i kulturama. Ali, ako bih morala da navedem neki problem, onda bi to bio položaj žene koja je u drugom stanju. Svjedok sam mnogih situacija da u tim slučajevima žena kao da više ne postoji i odmah je karakterišu kao nesposobnu za dalji rad – duži period. Najgore u svemu tome je kad se desi da žena ide protiv žene. Opet, i to je problem koji postoji u određenim slučajevima i nadam se da će vremenom iščeznuti.

CdM: Ovo igranje još jednom nas je podsjetilo na vašu ulogu iz snova, ali i na to kakav dar posjedujete. Vjerujete li da ste ga do sada njegovali na pravi način? Priželjkujete li da uskoro otkuca čas uz koji bi se on mogao razmahati?

JOVIĆEVIĆ: Kao što sam već rekla, samodisciplina je moja najjača karta na koju uvijek igram. I snagu koju osjećam apsolutno niko ne može srušiti. Vjerujem da sve dolazi kad treba.