Piše: Oleh Herasymenko, ambasador Ukrajine u Crnoj Gori
Postoje gradovi čija imena u jednom trenutku prestanu biti samo geografski pojmovi. Enerhodar je jedan od njih. Za Ukrajinu, to je grad energetičara, ljudi koji su decenijama radili pored najveće nuklearne elektrane u Evropi, održavali njene sisteme, nadzirali reaktore i čuvali bezbjednost ne samo svoje zemlje, već i mnogo šireg evropskog prostora.
Danas je Enerhodar okupirani grad. Ali ono što se u njemu dešava nije samo jedna od mnogih tragedija rata. Enerhodar je postao mjesto na kojem se ukrštaju tri opasnosti: nuklearna ucjena, sistematska represija i ljudska patnja koja se odvija daleko od kamera — u podrumima, pritvorskim centrima, zatvorima i kaznenim kolonijama Ruske federacije.
Zaporoška nuklearna elektrana nalazi se pod ruskom okupacijom od marta 2022. godine. Od tog trenutka Rusija nije pokušala da preuzme samo objekat civilne nuklearne infrastrukture. Pokušala je da preuzme i ljude koji taj objekat poznaju bolje od bilo koga drugog: njihove potpise, dokumenta, profesionalnu lojalnost i savjest. Zaposleni su prisiljavani da uzmu rusko državljanstvo i potpišu ugovore sa Rosatomom. Oni koji su odbili našli su se pod pritiskom, a mnogi su postali mete otmica, mučenja, montiranih optužnica i dugogodišnjih zatvorskih kazni.
Prije okupacije u Zaporoškoj nuklearnoj elektrani radilo je oko 11.000 ljudi, dok je Enerhodar imao oko 55.000 stanovnika. Većina je bila primorana da napusti grad. Hiljade radnika elektrane odbile su saradnju sa okupacionim vlastima i Rosatomom. Oni koji su ostali često nijesu ostali zato što su prihvatili okupaciju, već zato što nijesu imali realnu mogućnost da odu — zbog porodice, bolesnih roditelja, blokiranih izlaza, kontrolnih punktova, straha i svakodnevne neizvjesnosti u gradu pretvorenom u zamku.
Danas je poznato najmanje 44 slučaja nezakonitog lišavanja slobode stanovnika Enerhodara, od kojih je 37 osoba identifikovano. Među njima su radnici Zaporoške nuklearne elektrane, bivši radnici, zaposleni u energetskom sektoru, medicinski radnici, prosvjetari, socijalni radnici i drugi civili. Dvadeset ljudi je već osuđeno, četvoro se nalazi u sudskom postupku, a trinaest se drži bez mogućnosti komunikacije sa porodicom, advokatima i spoljnim svijetom. Izrečene kazne kreću se od 11 do 25 godina zatvora. Optužbe su one koje ruski represivni aparat rutinski koristi na okupiranim teritorijama: “špijunaža”, “terorizam”, “veleizdaja”, “sabotaža”.
Iza tih žestokih riječi ne stoje teroristi, nego obični ukrajinski civili. Inženjeri, operateri, električari, tehničari, ljudi koji su godinama održavali jedan od najosjetljivijih sistema u Evropi. Njihov “zločin” najčešće je bio to što nijesu željeli da prihvate okupatora kao poslodavca, što nijesu htjeli ruski pasoš, što su učestvovali u mirnim proukrajinskim skupovima, pomagali sugrađanima ili jednostavno nijesu skrivali da su Ukrajinci.
Slučaj Enerhodara pokazuje nešto što se u međunarodnim raspravama o nuklearnoj bezbjednosti ponekad zaboravlja: nuklearna elektrana nijesu beton, čelik, sistemi hlađenja i dalekovodi. Nuklearna bezbjednost zavisi od ljudi. Od njihovog znanja, iskustva, koncentracije i sposobnosti da odluke donose bez pritiska. Međunarodna agencija za atomsku energiju upravo to prepoznaje kao jedan od ključnih principa nuklearne sigurnosti.
Ali kako govoriti o bezbjednosti kada se stručnjaci koji najbolje poznaju postrojenje zastrašuju, hapse i osuđuju na decenije zatvora? Kako govoriti o odgovornom upravljanju nuklearnom elektranom kada se iskusni ukrajinski radnici zamjenjuju osobljem dovedenim iz Rusije, dok se oni koji su godinama gradili i održavali sistem proglašavaju “neprijateljima”?
Rusija je od Zaporoške nuklearne elektrane napravila instrument ucjene. Od Enerhodara je napravila prostor prinude. To je grad koji je nastao oko elektrane, a danas su njegovi stanovnici taoci upravo zato što žive pored objekta koji Rusija želi da koristi kao sredstvo pritiska na Ukrajinu i Evropu.
Zato je važno govoriti o konkretnim ljudima. U brojkama se često izgubi ono najvažnije — lice čovjeka, njegova porodica, njegova biografija, njegov dom.
Serhii Spartesnyi, rođen 1961. godine, skoro četiri decenije radio je u Zaporoškoj nuklearnoj elektrani. Bio je smjenski nadzornik u turbinskom odjeljenju, stručnjak koji je 39 godina života posvetio nuklearnoj energetici. U slobodno vrijeme trenirao je mlade, organizovao bokserske turnire i promovisao zdrav način života. Tokom okupacije nije uzeo oružje. Učestvovao je u mirnim proukrajinskim protestima i nastavio da radi ono što je radio cijelog života — da čuva bezbjednost nuklearnog postrojenja. Ruski vojnici su ga odveli iz stana 18. jula 2023. godine. Godinu kasnije ruski sud ga je osudio na 12 godina kaznene kolonije strogog režima zbog navodne “špijunaže”. Danas se nalazi u koloniji u Saratovu, sa ozbiljnim srčanim problemima i čirom na želucu, gotovo bez medicinske pomoći. Njegova porodica ne govori o velikoj politici. Ona želi samo jedno — da ga ponovo zagrli.
Oleksij Bražnik, inženjer fizičke zaštite u Zaporoškoj nuklearnoj elektrani, otet je direktno sa radnog mjesta 21. septembra 2022. godine. Nakon šest mjeseci zatočeništva, okupatori su snimili video u kojem su tvrdili da ga “protjeruju” sa okupirane teritorije. Ali Oleksij nikada nije stigao na teritoriju pod kontrolom Ukrajine. Od tada njegova porodica ne zna gdje je. Za njih svaki praznik više nije isti: za stolom ostaje prazna stolica i pitanje na koje niko ne daje odgovor — da li je živ?
Serhii Potynh, mladi inženjer zaštite na radu, sportista i volonter, pomagao je najugroženijim stanovnicima Enerhodara nakon početka okupacije. Pomagao je starijima, nepokretnima, porodicama sa djecom, ljudima koji su ostali bez osnovnih namirnica. Zbog toga je više puta dobijao upozorenja okupacionih vlasti. Nije prestao da pomaže. Uhapšen je u junu 2023. godine, mučen, prebacivan iz jednog pritvorskog centra u drugi, a potom osuđen na ukupno 20 godina zatvora. Rusija ga naziva “teroristom”. Njegovi sugrađani ga pamte kao čovjeka koji je dijelio humanitarnu pomoć kada su prodavnice bile prazne.
Natalija Šulha, inženjerka sa 37 godina iskustva u Zaporoškoj nuklearnoj elektrani, odvedena je iz svog stana u junu 2024. godine. U martu 2025. osuđena je na 15 godina zatvora. Optužena je da je sarađivala sa ukrajinskim službama i navodno planirala sabotažu. Ruska propaganda je od žene koja je decenijama radila na bezbjednosti nuklearnog objekta napravila “teroristkinju”. Njena prva unuka rođena je nakon njenog hapšenja. Baka je još nije mogla uzeti u naručje.
Ove priče nijesu izuzeci. One pokazuju obrazac. U Enerhodaru se ljudima šalje jasna poruka: ako ne prihvatite naš pasoš, naš ugovor i našu verziju stvarnosti, možete nestati. Možete biti pretučeni, optuženi, osuđeni, prebačeni hiljadama kilometara daleko, ostavljeni bez ljekara, bez porodice i bez glasa.
Zato se pitanje oslobađanja ukrajinskih ratnih zarobljenika, civilnih zatočenika, nezakonito osuđenih osoba, kao i prisilno premještenih i deportovanih ukrajinskih građana, mora stalno vraćati u međunarodnu agendu. Rusija računa na zamor svijeta. Računa na to da će se imena izgubiti u brojkama, da će porodice biti iscrpljene, a diplomatske formule zamijeniti stvarni pritisak. Upravo zato javnost ima značaj. Imena zatočenih moraju ostati prisutna u medijima, parlamentima, međunarodnim organizacijama i svim razgovorima o miru, bezbjednosti i odgovornosti.
Međunarodna zajednica mora jasno zahtijevati da Rusija odmah oslobodi nezakonito zatočene radnike Zaporoške nuklearne elektrane i stanovnike Enerhodara. Ovo pitanje mora biti prisutno u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope, OEBS-u, Evropskom parlamentu, nacionalnim parlamentima i svim formatima koji se bave nuklearnom bezbjednošću i budućim pregovorima.
Međunarodna agencija za atomsku energiju mora imati važniju ulogu ne samo u praćenju tehničkih rizika, već i u podsjećanju da nuklearna bezbjednost počinje od zaštite ljudi koji rade u nuklearnim postrojenjima.
Povratak Zaporoške nuklearne elektrane pod punu kontrolu Ukrajine nije samo pitanje suvereniteta. To je preduslov nuklearne bezbjednosti Evrope. Ali dok se govori o reaktorima, inspekcijama, dalekovodima i sistemima hlađenja, ne smiju se zaboraviti ljudi koji su zbog profesionalne odanosti i građanskog dostojanstva završili u ruskim zatvorima.
Crna Gora dobro zna šta znače sloboda, dostojanstvo i pravo naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Zato je važno da se o Enerhodaru govori i ovdje. Ne zato što Crna Gora može sama promijeniti tok rata, već zato što nijedan glas u odbrani ljudskog dostojanstva nije suvišan. Za ljude koji su odsječeni od porodica, advokata i ljekara, javnost je ponekad jedina zaštita koja im je preostala.
Ljudi iz Enerhodara ne smiju ostati sami. Radnici Zaporoške nuklearne elektrane ne smiju biti zaboravljeni. Civilni taoci moraju biti oslobođeni. Deportovana i prisilno premještena lica moraju se vratiti kući. Rusija mora shvatiti da mučenje, otmice, nuklearna ucjena i držanje civila kao talaca neće postati nova normalnost.
