Kralj Čarls ponudio protivotrov Trampovoj eri, da li su poruke shvaćene

Od mnogih šala koje je kralj Čarls izgovorio tokom svoje posjete Vašingtonu, ona koja se odnosi na definitivno anglo-francusko takmičenje za vlast nad Novim svijetom u 18. vijeku bila je najoštrija.

<<<Ogledalo kralja Čarlsa III: Kako je britanski monarh održao bukvicu Trampu<<<

Govoreći na državnom banketu u Bijeloj kući, Čarls se okrenuo Donaldu Trampu i rekao: „Nedavno ste komentarisali, gospodine predsjedniče, da bi, da nije bilo Sjedinjenih Država, evropske zemlje govorile njemački. Usuđujem se da kažem da nije bilo nas, govorili biste francuski!“

Da li je Tramp shvatio? Ko zna? Generalno govoreći, istorija, čak ni njihova sopstvena, nije omiljena tema većine Amerikanaca. Kao narod koji gleda u budućnost, oni se ne zadržavaju na prošlosti, niti žude za iluzornim blagodetima nekadašnje slave.

Dok generacije Britanaca i dalje tonu u nostalgiju za Spitfajerima, Čerčilom i Verom Lin (i pobjedom nad Francuzima), Amerikanci obično traže nove metaforičke planine za penjanje. Njihov pogled je u cjelini pozitivan. Osim što se pod Trampom izvio u oživljenu, ružnu verziju američkog imperijalizma „manifesta sudbine“, piše u analizi Sajmon Tisdal, spoljnopolitički komentator Gardijana.

Na svoj tihi, nenametljivi način, Čarls je imao mnogo toga da kaže o svemu tome. Obraćajući se Kongresu, nije uputio Trampu ozbiljne kritike kojima su se mnogi u Britaniji (uključujući i mene) nadali.

S obzirom na ustavna i politička ograničenja, ipak je to bio hrabar nastup. Čarls je možda uspio da privremeno ublaži trenja između SAD i Velike Britanije. Ali njegovo veće dostignuće je bilo da podsjeti Amerikance, veoma nježno, ko su, odakle dolaze i koliko bi mnogo bolje mogli i trebalo da rade.

Blago rečeno, SAD, predvođene svojim maničnim predsjednikom i Republikanskom strankom, već neko vrijeme se ponašaju neuobičajeno. Čarlsov ponuđeni protivotrov bio je smiren, melem – i perspektiva. On je pružio zrelo, znalačko sočivo kroz koje se može sagledati, uzdići iznad i gledati dalje od iskušenja i nevolja Trampove ere.

Izrazio je vjerovanje u SAD da su Amerikanci u opasnosti da izgube. Govorio je o jedinstvu kao suštinskom uslovu uspjeha. Naglasio je da je ono što SAD rade važno svuda. Čarlsova suptilna, preko potrebna lekcija iz istorije možda je učinila više nego što je Tramp ikada da bi se SAD ponovo osjećale velikim.

Reakcija demokrata i mnogih republikanaca u fragmentiranom Kongresu bila je značajna. Iznova i iznova ustajali su zajedno da aplaudiraju kraljevom očigledno iskrenom uvjerenju, implicitnom, a ne eksplicitnom, da će SAD ovo prebroditi, da će se urazumiti, da će ponovo otkriti svoje principe, da će ponovo težiti da djeluju kao moralna sila dobra – njegovom uvjerenju da će se noćna mora završiti kao što to istorija pokazuje da noćne more uvijek čine.

Sjećate li se Magne karte? Ta engleska povelja iz 1215. godine, koja je ograničavala moć kraljeva, bila je uzorak za osnivače SAD i citirana je najmanje 160 puta u slučajevima pred Vrhovnim sudom SAD, rekao je Čarls. Ona je uspostavila „princip da je izvršna vlast podložna kontrolama i ravnoteži“.

Ko bi mogao da propusti vještu aluziju ovog kralja iz stvarnog života na nametljivosti arogantnog pseudo-kralja u Bijeloj kući? Demokrate sigurno nisu. Stajali su i navijali.

Sjećate li se Povelje o pravima iz 1688. godine, proizvoda engleskog građanskog rata i borbe za parlamentarni suverenitet? Djelovi tog teksta su doslovno preuzeti i uključeni u Povelju o pravima SAD iz 1791. godine, primijetio je.

Ovdje je bila iskrena kraljevska podrška za one koji se plaše da današnje građanske slobode u SAD postaju žrtve reciklirane tiranije. Sjećate li se 11. septembra, četvrt vijeka kasnije? Zemlje NATO-a poput Britanije svakako se sjećaju, rekao je Čarls. Takođe se sjećaju kako su se okupile oko SAD. Neizrečena poruka – cijenite podršku i lojalnost Velike Britanije i vaših evropskih saveznika. I uzvratite. Pomozite Ukrajini.

Kraljeva sjećanja na prethodne kraljevske turneje dodatno su poslužila osvježavanju kolektivnog američkog istorijskog pamćenja – i ističu njegovu temu – da bez obzira koliko je velika ili jaka, nijedna zemlja ne može dugo sama.

Čarlsova majka Elizabeta II bila je dobar prijatelj svakog predsjednika od Ajzenhauera. Takve veze, sugerisao je, odražavaju duboke, trajne veze između dva naroda. SAD, iako uspješna, nezavisna nacija, ostale su ukorenjene u Britaniji i Evropi. I, skoro da je rekao, nikada to ne zaboravite!

Na neki način, to je bilo očigledno, banalno, čak i manipulativno. Ali entuzijastična reakcija u Kongresu i američkim medijima sugerisala je da su Amerikanci – njihov nacionalni osjećaj da je njihovo „ja“ pod svakodnevnim napadom, njihovi strahovi za budućnost sve izraženiji, njihovi živci iscrpljeni i životi poremećeni beskrajnim Trampovim traumama i napadima bijesa – očajnički morali da to čuju.

Džordž Kening, britanski ministar spoljnih poslova 1826. godine, čuveno je „prizvao Novi svijet da bi popravio ravnotežu Starog“. Čarlsovom potvrđujućom posjetom, „Stari svijet“ je uzvratio uslugu.

Istina je. Politički, kao i istorijski, Trampova vladavina je radikalno izbacila SAD iz ravnoteže. Polovina zemlje, izgleda, misli da je u ratu sa unutrašnjim neprijateljem i nezahvalnim, proždrljivim stranim saveznicima. Druga polovina očajava zbog predsjednika koji aktivno potkopava demokratske vrijednosti i zakone za koje su se pobunjeni kolonisti borili prije 250 godina i na kojima počiva američki Ustav – i legitimitet SAD u svijetu.

Kralj Čarls je otišao u Vašington da spase Britaniju. Svojim primjerom i skromnim savjetima pokazao je SAD kako da se spasu.

Hoće li Amerikanci poslušati njegovu poruku? Hoće li shvatiti lekcije iz istorije ozbiljno? Ili će se sve ispostaviti kao privremeni bljesak, prolazni trenutak dobre volje i lijepih manira, puka rupa u oblacima? Čim je Čarls napustio Vašington, Tramp je predvidljivo počeo da iskorišćava njihove privatne razgovore da bi opravdao svoje gluposti u Iranu.

Rat u Iranu – jedva pomenut tokom ove posjete iz straha od erupcija – je lakmus test. Ako bi Trampova administracija usvojila Čarlsov smiren pristup, povukla se i nepristrasno ispitala istoriju ovog besmislenog sukoba, sjećajući se antidemokratskog Mosadekovog puča CIA-e 1953. godine, uspostavljanja šahove diktature i dugih decenija iracionalnog ocrnjivanja, međusobnog ostrakizma i sankcija koje su uslijedile nakon revolucije 1979. godine – uključujući podršku SAD ratu agresije Sadama Huseina 1980-ih i dugom, smrtonosnom izraelskom ratu u sjenci – možda bi sada djelovala drugačije.

Pošto mu se očigledno sviđa britanski način rada – i u duhu Čarlsove posjete – Tramp bi trebalo da slijedi britanske recepte, a ne da ponovo započinje rat. Deeskalirajte, vodite bezuslovne pregovore u dobroj vjeri i ponudite prekid sankcija i diplomatsku normalizaciju u zamjenu za iransko obećanje da će odustati od razvoja nuklearnog oružja i zatvoriti regionalne posrednike. To je dogovor koji svi čekaju. To je jedini koji će se održati.

Ako bi Tramp u dugoročnoj perspektivi odlučio da to uradi, mogao bi sa zakašnjenjem vratiti SAD na pravu stranu istorije. I kralj ili ne, svijet bi imao razloga da slavi nedjelju kada je gospodin Vindzor otišao u Vašington.