Njemačka između istorije i novog antisemitizma: Kako je biti Jevrej u Berlinu

Grafiti mržnje i napadi, sinagoge kao utvrđenja. Jevrejima u Berlinu dugo nije bilo ovako teško, ali istovremeno postoji ogromna solidarnost Berlinaca, piše Dojče vele.

Berlin je grad prepun grafita: šarenih i upadljivih, uvredljivih, maštovitih, napornih, nerijetko i političkih. Odavno se čini da su grafiti osvojili ovaj velegrad, piše DW.

No, zgražavanje su izazvale tri riječi velikih dimenzija, ispisane sprejom na zidu jedne kuće u četvrti Prenclauer Berg, koje su na engleskom jeziku pozivale na ubijanje svih Jevreja. Nije trebalo dugo da slova budu prelijepljena, a zatim i prefarbana.

No, natpis se i dalje nazire. I kao što je to često slučaj u Berlinu, građani samoinicijativno pružaju otpor. Održano je protestno bdjenje. Na stubovima javne rasvjete i saobraćajnim znakovima sada vise plavo-bijele vrpce:

„Protiv svakog antisemitizma“, piše na njima pored Davidove zvijezde.

„Nema mjesta mržnji“

Dječje ruke kredom su na gotovo stotinu metara srcima oslikale pločnik u Ulici Uekerminder i ispisale parole: „Nema mjesta mržnji“ ili „Naš kraj se drži zajedno“. U kraju sada na ulaznim vratima stoje plakati berlinske policije s potjernicom zbog „antisemitskog huškačkog oštećenja imovine grafitima“.

Dan nakon protestnog bdjenja, nekoliko kilometara dalje na zapadu Berlina, predsjedništvo Hrišćansko-demokratska unija (CDU), predvođeno stranačkim liderom i njemačkim kancelarom Fridrihom Mercom, sastalo se u kampusu jevrejsko-harizmatskog pokreta Chabad.

Gosti su bili kod Yehuda Teichtal, najpoznatijeg rabina njemačke prijestonice. Tajhtalov neprestani apel glasi: treba gledati ono dobro, znakove nade, a ne tamu.

Tajhtal je izgradio ovaj kampus – impresivno zdanje sa školskim prostorijama i dvoranom, vrtićem i kafićem. Sve to iza utvrđenog ulaznog prostora, koji podsjeća gotovo na bezbjednosnu kontrolu na aerodromu.

Na otvorenom školska djeca pjesmom pozdravljaju političare. „Mi vas štitimo“, kaže im Merc. Kako bi se djeca konkretno zaštitila, novinari su unaprijed zamoljeni da ne fotografišu đake.

„Jevrejski život u Njemačkoj ugrožen je kao što već dugo nije bio“, kaže Merc pred kamerama.

Takav sastanak rukovodstva kancelarove stranke u jednoj jevrejskoj instituciji – bez presedana u ovom obliku – zahtijeva dugu i pažljivu pripremu.

Iako sastanak nije reakcija na nove grafite, Merc je u svojoj izjavi, uz „naglo rastući broj krivičnih djela i napada“, izričito pomenuo i „škrabotine antisemitskog sadržaja na kućnim zidovima“. Ko napada jevrejski život u Njemačkoj, „napada naše društvo i našu demokratiju“, poručio je njemački kancelar.

„Boriti se protiv svakog antisemitizma“

„Jevrejski život je dio Njemačke“, stoji u dokumentu od pet stranica koji je stranačko rukovodstvo kasnije usvojilo na sjednici u obrazovnom centru.

„Kao CDU jasno ćemo imenovati i boriti se protiv svakog oblika antisemitizma, bilo da dolazi od desnih ekstremista, lijevih ekstremista ili islamista“, piše u dokumentu.

Dokument nosi tipičan ton takvih izjava: „Tamo gdje raste mržnja prema jevrejskom životu, demokratija je u opasnosti.“

No, šta to konkretno znači za ljude čiji zid kuće odjednom postane mjesto poruke mržnje, čija su imena na kućnim zvoncima išarana i označena, ili koji – kako je ovih dana zabilježeno i u Berlinu – na ulici budu verbalno napadnuti zbog kipe, jevrejskog pokrivala za glavu?

U Berlinu su gotovo svakodnevni protesti protiv izraelskog rata u Pojas Gaze, u kojem su ubijene desetine hiljada ljudi, a koji je uslijedio nakon napada Hamas, zatim protesti protiv napada u Liban i američko-izraelskog rata protiv Irana. Iz toga mogu proizaći prijetnje jevrejskom životu u Njemačkoj.

Početkom ove sedmice Gideon Saar stigao je u njemačku prijestonicu na nešto manje od dva dana. On je ministar u kritikama izloženoj vladi premijera Benjamina Netanjahua, protiv kojeg postoji nalog za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda zbog optužbi za ratne zločine.

„Napadnuti zato što su Jevreji“

U Ministarstvu vanjskih poslova Sar i njegov njemački kolega Johan Vadeful daju nekoliko izjava za medije. Jevreji su, kaže Sar, „jedini narod koji je svuda fizički napadan – zato što su Jevreji – čak i kada žive daleko od sukoba na Bliskom istoku“.

Sljedećeg dana Sar posjećuje memorijal Track 17 Memorial na berlinskoj gradskoj željezničkoj stanici Grunewald. Upečatljivo mjesto: stoji se na rampi nekadašnjeg kolosijeka 17, na rubu perona s kojeg su nacisti 1941. i 1942. poslali oko deset hiljada Jevreja u smrt.

To je mirno mjesto uprkos obližnjoj željezničkoj pruzi i autoputu. Odavno su između šina izrasla stabla. Sar dolazi bez pratnje njemačkih političara, u konvoju od 15 limuzina, pod zaštitom brojnih policajaca.

Ministar pali dvije svijeće. Zatim stoji pred spomen-pločom zajedno s izraelskim ambasadorom u Njemačkoj Ron Prosor i rabinom Tajhtalom. Ne drže se govori, nijedna riječ.

Tajhtal započinje jevrejsku žalobnu pjesmu. Kad utihne, Sar ostaje još jedan trenutak, sve duži trenutak. Možda je to trenutak mira tokom ovog putovanja.

Svjedokinja vremena i njeno upozorenje

Berlin i njegova jevrejska zajednica. U četvrtak je grad poslao snažan znak. Trg ispred berlinskog pokrajinskog parlamenta u centru grada sada nosi ime Margot Friedländer.

Kai Wegner otkrio je novu ploču s nazivom. Preimenovanje je, kako je Vegner ranije rekao, „snažan znak protiv antisemitizma, protiv zaborava – i za demokratiju i ljudsko dostojanstvo“.

Ove subote, 9. maja, prvi put se obilježava godišnjica smrti Margot Fridlender (1921–2025). Počasna građanka grada kao mlada žena preživjela je Holokaust, uključujući i jedan koncentracioni logor, te je 1946. emigrirala u New York City. Tek se 2010. trajno vratila u Berlin, na obale rijeke Špreje.

Možda se pri svakoj novoj uznemirujućoj vijesti, pri svakom zgražavanju nad mržnjom prema Jevrejima u gradu, osjeti kolika je bila njena važnost tokom posljednjih godina života.

Kao svjedokinja užasa, kao opominjući glas protiv mržnje. Nije optuživala, nego je pozivala na ljudskost. Iznova i iznova.