DW: Ako vam se ovdje ne sviđa-ajd’ zdravo

Petina građana Srbije želi da se iseli. Bolji životni standard osnovni motiv, ali ljudi odlaze i zbog neuređene države, partokratije i nedostatka perspektive.

Istraživanje organizacije Srbija 21 pokazuje da petina građana Srbije želi da napusti zemlju, a među njima je najviše mladih ljudi: u okviru te brojke čak je 34 odsto mladih između 18 i 29 godina koji razmišljaju o odlasku, što je nekih 450.000 građana.

Gotovo polovina onih koji žele da odu razmišljaju o trajnom odlasku, a to je vjerovatno i svojevrsna ocjena države u kojoj trenutno žive. Građani Srbije su razočarani zbog mnogo stvari, i prosto bi bilo nepravedno reći da su novac i bolji životni standard presudni motivi za napuštanje Srbije. Iako se materijalni položaj najčešće navodi kao glavni razlog i u ovom istraživanju, odmah iza toga se nalazi uređenost države kao i veliko nepovjerenje u institucije.

Podaci do kojih je došlo ovo istraživanje nijesu neko veliko iznenađenje, jer tema odlaska ljudi svakako nije novitet u Srbiji. Međutim, i pored činjenice da je ta tema prisutna u javnosti još od velikih gastarbajterskih talasa šezdesetih godina prošlog vijeka, nekih konkretnih odgovara na emigrantske izazove nema. Da li bi ovi podaci ipak nekoga trebalo da zabrinu? Univerzitetski profesor u penziji Srbijanka Turajlić ne primjećuje da je bilo ko posebno zabrinut zbog ovih procenata koji su strašno veliki.

“Postoji jedan sindrom, koji nije nov, a to je čuvena rečenica idi odavde ako ti ovdje nije dobro. Niko ko je na vlasti ne želi da se zapita šta je to što ja radim što tjera ljude da odavde idu. Dakle, sve što ja radim je dobro, a ako se tebi to ne dopada- idi. Kao da ova zemlja pripada vlastima, a ako su građani nezadovoljni kako se u zemlji živi to je problem građana a ne onih koji zapravo određuju kako se u Srbiji živi”, kaže Srbijanka Turajlić.

Možda bi se vlasti i pozabavile ovakvim problemima kada bi oni mogli da se riješe brzo i da pokažu nekakve rezultate. Srbija je već dugo emigrantska zemlja, i tu se ništa ne može promijeniti preko noći. Na taj momenat skreće pažnju i Bojan Đurić, iz organizacije Srbija 21.

Ovaj problem se ne može riješiti brzo, i zato mislim da ne postoji ni neka prevelika motivacija, kod različitih nivoa vlasti, da na tome nešto rade ili planiraju na dugi rok, ističe Đurić.

“Kada ljudi kažu da nemaju perspektivu, za njih rješenje neće biti povećanje plata od 15 ili 20 odsto u narednih 10 ili 15 godina- što mogu da budu ekonomski rezultati Srbije u najboljem scenariju. Ljudi se moraju na neki način uvjeriti  da ovde postoji neka nada da će živeti bolje”, kaže Đurić i dodaje kako istraživanje pokazuje i da nije problem samo u novcu, odnosno da za one koji žele da odu važno je što će imati veća primanja, ali da oni koji su već otišli i žive u inostranstvu neko vrijeme mijenjaju percepciju i ističu uređenost društva, funkcionisanje institucija i pojedinih segmenata društva, kao i predvidivost u mnogim sferama života, te da za njih više nije motivacija da bi u Srbiji imali istu ili sličnu mjesečnu platu.

Slično mišljenje dijeli i Srbijanka Turajlić. Kao dugogodišnji profesor univerziteta imala je prilike da iz prve ruke čuje šta je motivacija studenata da napuste Srbiju. Kako kaže, novac često nije najvažniji motiv.

“U struci kojom se ja bavim- inžinjerstvo i IT sektor posebno- sa gledišta standarda on je čak u Srbiji možda veći nego negdje drugdje, imajući naravno na umu postojeće plate i troškove života. U toj struci posla ima, i plate nijesu male. Od onih IT inžinjera koje ja poznajem, a koji su otišli, otišli su onda kada su djeca bila spremna za školu. Željeli su da im djeca rastu i žive u jednoj pristojnoj zemlji u kojoj postoji normalan sistem vrijednosti, i u kojoj se sve ne rješava korupcijom i preko veze”, kaže Srbijanka Turajlić.

Ako bismo krenuli u nabrajanje svega što u Srbiji loše funkcioniše- a moglo bi se navesti kao potencijalni motiv za odlazak iz zemlje- lista bi zaista bila dugačka. Loš javni prevoz, šalterska birokratija, korumpirano zdravstvo, sudstvo i policija, rasturene institucije, spori vozovi, loši putevi, partijsko zapošljavanje, medijsko i političko nasilje- i sve to uz platu od 200-300 eura- postaje jasnije kako je potrebno imati specijalan sistem samoodržanja i dodatnu količinu meditacije kako bi se funkcionisalo u takvom okruženju.

Bojan Đurić napominje da su ljudi optimizam da će se neke stvari u tom smislu promijeniti imali samo u prvim godinama nakon 5 oktobra 2000. godine. Ali, ta nada je brzo iščezla, nastavlja Đurić, i to je zapravo ljudima ugasilo nadu da će se neke stvari promijeniti.

“Mislim da se ljudi, kada razmišljaju o odlasku, prije svega rukovode iskustvima nekih drugih ljudi, ili posmatrajući neku opštu situaciju u društvu. Svijest o tome da se neke stvari sporo, ili uopšte ne mijenjaju, čini mi se da je mnogo presudnija za nečije odluke nego možda neki konkretan događaj, u smislu da su ljudi direktno ugroženi zbog toga što neko drugi može lakše da nađe posao od njih, ili što se obrazovanje uvijek ne isplati”, kaže Đurić.

Partokratije je u Srbiji uvek bilo, ali naprednjačka vlast je sistem botovskog napredovanja uspostavila kao jedan od ključnih principa u karijerama mladih ljudi. Koliko uticaja u razmišljanju mladih o odlasku ima činjenica da ne žele da se za radno mesto guraju sa stranačkim botovima? Srbijanka Turajlić smatra da je to potpuno jasno, i da “kada biste vi imali jake institucije sistema onda više ne bi bilo ni partokratije. Tako da mi se čini da je partokratija samo posljedica- ona je jednostavno posljedica želje da ne postoje institucije”. Stoga profesorka Turajlić smatra da će vlast sve ove porazne cifre i procente iz ovog istraživanja jednostavno ignorisati i prećutati.

“A to će da prećuti jer ona jednostavno nema odgovor kojim ne bi prihvatila sopstvenu krivicu. Prihvatanje krivice je prvi korak ka tome da se kaže: “U redu, da vidimo šta možemo da promijenimo”. Ali, oni ništa ne bi trebalo da čine za mlade, oni bi trebalo da učine nešto za državu. Nema tu pojedinačnog podsticaja i magičnih programa za mlade. Pošto mladi bježe zbog opšteg okruženja, dok se ne učini nešto na popravljanju opšteg okruženja, mladima nema šta da se ponudi kako bi ostali u Srbiji”, smatra Srbijanka Turajlić.