Fenomenalan dokumentarac Ljube Stefanova i Tamare Kotevske „Zemlja meda“ bio je nominovan za ovogodišnju nagradu Oskar, u kategoriji za najbolji strani film.
Makedonsko remek-djelo nije osvojilo zlatni kipić, ali kao da jeste…
Neosvajanje prestižne nagrade ni najmanje ne umanjuje snagu, ljubav i pobjedu karaktera, koju ovaj uradak isijava snažnije nego što „zlatno sunce sja“, tamo gdje je Makedonija, kako pjeva Dado Topić.
Karakter glavne protagonistkinje filma Hatidže Muratove toliko je dojmljiv, toliko nadrealan i svetački u ovom sebičnom, konzumerističkom vremenu, da su je valjda svi po završetku filma zaželjeli, da su mogli, zagrliti, poljubiti, čuti gdje je danas i živi li još uvijek, nakon neočekivane slave koja je stigla i nju i autore filma, u istom kamenom kućerku bez struje, vode i ikakvih civilizacijskih tekovina.
Novinari portala balkans.aljazeera.net pronašli su Hatidže Muratovu i posjetili je u makedonskom selu Durfulija, gdje je nedavno kupila kuću novcem koji je zaradila učešćem u filmu.
Kako pišu, neposredna, otvorena i optimistična, Hatidže im je s radošću pokazala novu kuću i namještaj, koji su joj kupili autori filma, srećna što će u boljim uslovima nastaviti svoj život.
Novinarka piše kako im je, kad su stigli u njeno dvorište, zapalila vatru, na žaru skuvala kafu i zasladila je medom divljih pčela, piše 6uka.
Upitana kako su je uopšte filmaši otkrili, Hatidže je ispričala:
„Dronom su snimali prostor oko mog sela, pored rijeke Bregalnice, tražili su ljude koji na tradicionalan način čuvaju pčele. Čuli su za mene i krenuli da me traže običnim kolima, pa su zbog lošeg puta zaglavili na sredini i vratili se nazad. Vratili su se ponovno na proljeće 2015. godine, snimali pčele, košnice, selo, malo sam im pričala o pčelarenju i oni su otišli. I vratili se opet nakon godinu dana”.
“Kažu: Snimaćemo, ‘ajde da odaberemo šta ćeš nositi. Ja sam izvadila moju odjeću: suknju, crne čarape, opanke i šamiju i žutu košulju.
Prvo smo snimali jednom nedjeljno, zatim je ekipa počela češće dolaziti. Ni oni nisu vjerovali da ćemo uspjeti napraviti film, a ja sam osjećala da hoćemo, osjećala sam ljubav, ali im nisam ništa govorila.
Na početku su imali novca samo za pola godine snimanja, ali kasnije su našli još i nastavili rad. U šali su mi govorili: ‘Atidže, nemoj nas ostaviti na sredini filma! Ohrabrivala sam ih: Nemojte brinuti, idemo do kraja!“.
Upitana kad se sa cijelom pričom dogodilo čudo, kad su shvatili da postižu uspjeh u svijetu, Hatidže je ispričala srčano:
„Kad su se javili iz Sundance Film Festivala i tražili da se Zemja meda kod njih prikaže premijerno! Javili su nam ovdje u Bekirlije, još smo snimali neke djelove filma, bili smo na samom kraju, svi smo skakali od radosti!
Na Sundance Film Festivalu smo osvojili tri nagrade, a meni su prema dogovoru kupili kuću u susjednom selu, Dorfuliji. Nikad se nisam nadala da ću imati svoju kuću…“, priznala je mala, a velika Hatidže Muratova.
Otkrila je i osobito traumatično iskustvo, kad ju je susjedov pas prije devet godina izgrizao gotovo do smrti.
„To je pas porodice koja je prikazana u filmu, izgrizao mi je lice i tijelo, jedva sam preživjela. Snagu da nastavim živjeti dala mi je moja majka. Bila je teško bolesna i šta bi ona bez mene?
Bila sam na rubu, htjela sam sebi oduzeti život, patila sam od užasnih bolova, primala jake ljekove. Išla bih u štalu kod krave da plačem, nisam htjela da me majka gleda takvu…“, još je jednim detaljem iz svog teškog i ponosnog života Hatidže Muratova dirnula u srce.
Bože dragi, kakvih sve sudbina ima. Da joj sve to bude sa srećom!